Sažetak | Tema ovog rada jesu značenjski i uporabni odnosi genitiva, lokativa i instrumentala. Ta su tri padeža promotrena sa stajališta Jakobsonove teorije padeža, čija značenja on dijeli na opća i posebna. Opća su značenja direktivnost (dativ, akuzativ, lokativ 2, genitiv 2), kvantifikacija (genitiv 1 i 2, lokativ 1 i 2) i marginalnost (instrumental, dativ, lokativ 1 i 2). U hrvatskome padežnom sustavu ne razlikuju se genitiv 1 i 2 ni lokativ 1 i 2, no ostala se opća značenja u ruskom i hrvatskom jeziku poklapaju. Navedena su tri načina ostvarivanja padeža prema Milki Ivić: (A) kao slobodni oblici, (B) kao oblici vezani uz prisutnost prijedloga, (C) kao oblici vezani uz prisutnost determinatora. Vidljiva je tendencija hrvatskog jezika da svede na jednu mogućnost (A, B, C) one padežne kategorije koje nose najveći broj semantičkih obilježja prema Jakobsonu.U radu su ponuđeni primjeri padežnih i prijedložno-padežnih izraza (G, L, I) u hrvatskome jeziku koji se u određenim slučajevima mogu pronaći u međusobno oprečnom odnosu ili odnosu sličnosti. Budući da pravi sinonimi u pravilu i ne postoje, tako se ni naizgled istovjetni padežni izrazi u genitivu, lokativu ili instrumentalu ne nalaze u potpuno identičnom značenjskom odnosu. Genitiv ima najšire i najopćenitije značenje, a dolazi, poput instrumentala, s prijedlozima i bez prijedloga, dok lokativ dolazi isključivo uz prijedloge na, o, po, u, pri. Značenja tih triju padeža koja se najčešće isprepleću jesu značenje mjesta, vremena, sredstva te načina. |