Monaštvo je sastavni dio mnaogih religija, a posebno je važno u kršćanstvu. Kršćansko redovništvo nastaje oko sredine 3. stoljeća u Egiptu. Značajke prvih redovnika su manualni rad i stroga pokora. Oko 529. godine Benedikt iz Nursije osniva samostan u Montecassinu odakle su se benediktinci proširili čitavom Europom te stigli i na područje ranosrednjovjekovne Hrvatske. Benediktinsko zapadno monaštvo bilo je klica zapadne civilizacije i uspostave europske kluture koju danas baštinimo. Vođeni pravilom svoga osnivača Benedikta i geslom moli i radi benediktinci su obilježili vjerski, kulturni i društveni život, ističući se na području medicine, kulture, znanosti, poljodjelstva, itd. U Hrvatskoj su prve samostane uzeli u zaštitu vladari. Knez Trpimir 852. u Rižinicama, gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, a kralj Petar Krešimir IV. izdao je povelju slobode Sv. Ivanu Evanđelistu u Biogradu pa ženskim cenobijima Sv. Marije u Zadru i Sv. Tome u Biogradu. Kralj Zvonimir držao je samostan Sv. Grgura u Vrani i obnovio Krešimirovu slobodu Sv. Mariji u Zadru. Od domaćih žarišta benediktinskog života u Dalmaciji isticale su se u srednjem vijeku osobito četiri opatije: Sv. Petar u Osoru i Sv. Krševan u Zadru, Sv. Stjepan kod Splita i Sv. Marija na Lokrumu. Mađarski pisci utvrđuju kao prvi benediktinski cenobij na području Panonije opatiju Sv. Martina u Pannonhalmi krajem 10. i početkom 11. stoljeća. Smatra se kako je postojalo 69 sigurnih muških benediktinskih samostana u našim krajevima i 36 sigurnih ženskih samostana. Najviše ih je iz razdoblja od 9. do 13. stoljeća.