Diplomski rad pod nazivom Heuristička nastava podijeljen je u deset poglavlja koja se tematski mogu rasporediti u tri cjeline. Prva cjelina odnosno prva tri poglavlja tematiziraju opći pojam nastavnog sustava kao i karakteristike pojedinačnih tradicionalnih te suvremenih nastavnih sustava. Drugi dio, s poglavljima od četiri do devet, detaljnije analizira prijelaz između tradicionalnih i suvremenih sustava, odnosno heurističku nastavu. Istražuje se pojava i izgradnja heurističkog sustava nastave kao i njegova geneza, koja seže u daleku prošlost. Obrađuju se odrednice heurističke nastave i donosi detaljna analiza shvaćanja kao najbitnije odrednice. Analizira se didaktička strategija heurističke nastave i oslikava kroz primjer, potom njene prednosti i nedostaci, i, naposljetku, povezanost s konceptom „učenja otkrivanjem“, kojemu sve više teži suvremena pedagogija. Posljednji, treći dio rada, a ujedno i posljednje poglavlje, donosi osvrt na heurističku nastavu povijesti odnosno istražuje prisutnost heurističke nastave u nastavi povijesti. Na temelju vlastitog primjera propituje se opravdanost primjene ovog sustava u nastavi povijesti te donose predviđanja o njegovoj budućnost u suvremenoj školi.