| Sažetak (hrvatski) | U središtu pozornosti rada Čemu nas uči stara hrvatska knjiga nalazi se hrvatska dopreporodna knjiga i njezini subliterarni žanrovi (molitvenici, zbirke propovijedi, katekizmi, …). Kako je riječ o žanrovima koji u svojoj strukturi gotovo neizostavno imaju posvete i predgovore, u radu se iščitavaju, u prvom redu, njihove poruke, ali gledane iz suvremenosti. Rad je trodijelno strukturiran: u prvom se dijelu (Uvod) objašnjava u kojem se značenju koristi sintagma „stara hrvatska knjiga“, kako je na njezino istraživanje utjecalo osnivanje Akademije u 19. stoljeću i kako su se hrvatski preporoditelji odnosili prema njoj. Poznato je da su pisci tzv. visoke književnosti često opremali svoja djela komentarima, posvetama, predgovorima, a sve kako bi se izbjegle moguće nejasnoće i kriva čitanja. Isto su činili i pisci djela tzv. pučke književnosti, ali im struka nije poklanjala toliko pozornosti koliko u slučaju tzv. visoke književnosti. Stoga je u drugom dijelu rada (Uvodni napisi) pozornost usmjerena na iščitavanje posveta i predgovora hrvatske nacionalne dopreporodne knjige. Istražuje se jesu li hrvatski, odnosno slavonski, dopreporodni pisci promišljali problem identiteta naroda, jesu li propitivali sastavnice hrvatskog nacionalnog identiteta, jesu li postavljali pitanje odnosa pisca i čitatelja, pisca i kritičara, jesu li promišljali jezičnu politiku, kako su se odnosili prema književnom nasljeđu, kako prema djelima iz drugih kulturnih sredina. Rezultati istraživanja sažeti su u trećem dijelu rada (Zaključno) i svode se na sljedeće - posvetnim su tekstovima autori iskazivali, uglavnom, poštovanje prema likovima iz religijskog svijeta te visokim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima, dok su predgovorima češće reagirali na svoju društvenu i književnokulturnu svakodnevicu. |
