Razdoblje Sengoku je povijesno razdoblje Japana koje je trajalo od početka Oninskog rata 1467. do proglašenja Tokugawe Ieyasua šogunom 1603. godine. Razdoblje je obilježeno neprekidnim međusobnim ratovima feudalaca za stjecanjem zemlje i bogatstva. Uzroci velike decentralizacije zemlje i autonomije feudalaca mogu se pronaći u prijašnjim razdobljima tijekom vladavine Kamakure (1185.-1333.) i Ashikaga šogunata (1336.-1573.). Kamakura šogunat postavio je civilne upravitelje provincija shugoe, a kako bi oni tijekom slabog Ashikaga šogunata postali vojni upravitelji, samoprozvani daimyoi. Borbe su trajale tijekom čitavog 16. stoljeća na svim područjima Japana te nisu imale međusobne utjecaje zbog dimenzije prostora. Građanski rat istaknuo je nekoliko poznatih vojskovođa kao što su Takeda Shingen, Uesugi Kenshin i Hojo Ujimasu, ali nijedan nije imao geografski strateški položaj niti snage za osvajanjem cijelog Japana. Japan je doživio brojne evolucije na području ratovanja, proizvodnje i administracije, ali i involucije na području društva. Japan se tada po prvi puta susreće s Europljanima i kršćanstvom, ali najvažnije s vatrenim oružjem. Geografski položaj priobalnog puta Tokaido, koji se proteže južnom obalom Japana od Kyota do Tokija, pokazao se presudnim jer upravo iz tog područja proizašli su trojica velikih ujedinitelja. Oda Nobunaga je započeo s ujedinjenjem, ali je u izdaji spriječen. Toyotomi Hideyoshi proveo je ujedinjenje, a Tokugawa Ieyasu završio i obnovio šogunat pod svojim imenom.