Rad donosi etimologiju imena Laslovo, zatim opis zemljopisnoga okruženja sela u 18. stoljeću koje je znatno utjecalo na njegov povijesni razvitak te pregled povijesti Laslova u srednjem i ranom novom vijeku do kraja 17. stoljeća. Glavni dio rada organiziran je sinkronijsko-dijakronijski tj. tematski i temelji se na analizi onodobnih austrijskih popisa stanovništva i njegovoga materijalnoga stanja u razdoblju od 1697. godine, odnosno oslobođenja od Osmanlija, do 1790. godine. Početkom 18. stoljeća Laslovo u pravnom smislu pripada Dvorskoj komori u Beču, nakon toga je dijelom Erdutskoga vlastelinstva te pred kraj stoljeća prelazi u vlasništvo veleposjednika Adamovića. Stanovništvo je tijekom cijeloga 18. stoljeća gotovo isključivo mađarske narodnosti i kalvinske vjeroispovijesti te oscilira od dvanaest zabilježenih kućevlasnika (glava obitelji) 1697. godine do 433 stanovnika 1786. godine, a i tada je relativno malo naselje u usporedbi s ostalim naseljima osječkoga kotara. U radu se onomastički analiziraju imena i prezimena glava obitelji zabilježenih u Laslovu u 18. stoljeću te se podatci iz različitih popisa međusobno uspoređuju. Gospodarstvo sela temeljilo se na poljoprivredi, pa se statistički obrađuju podatci o cjelokupnom materijalnome stanju sela u različitim razdobljima (površine oranica, livada, vinograda, broj konja, krava i sl.) te se ondje gdje podatci nisu dostupni pokušava rekonstruirati i prosječni materijalni imetak po obitelji (tj. glave obitelji) u Laslovu 18. stoljeća.