Staroslavenski je jezik od svojih prvih pisanih izvora preko najstarijeg hrvatskoglagoljskog misala do 15. stoljeća i Hrvojeva misala doživio brojne promjene. U radu će ukratko biti predstavljen najstariji hrvatskoglagoljski misal iz 14. stoljeća (zvan i vatikanski Illirico 4) i Hrvojev misal iz 15. stoljeća. Zatim će biti riječi o promjenama u sklonidbi imenica, a nakon toga će biti prikazane i uspoređene promjene u morfologiji imenica od najstarijeg izvora do 15. stoljeća, koje su potkrijepljene primjerima iz rubrika najstarijeg hrvatskoglagoljskog misala i Hrvojeva misala. Preciznije, bit će komparirane imenice iz rubrika tekstova nazvanih Muke po Mateju koji pripadaju navedenim misalima. Rubrike sadrže prilično opsežan korpus imenica. Imenice su razvrstane po rodovima, a zatim podijeljene i razvrstane po svim padežima jednine, dvojine i množine te su prokomentirane promjene koje su se dogodile u sklonidbi imenica. Nakon analize imenica iz rubrika navedenih misala primjetno je da su se od 14. do 15. stoljeća dogodile neke promjene u morfologiji imenica. U muškom i srednjem rodu dominantnom se pokazala glavna (o-, jo-) promjena. Imenice ostalih sklonidbi, muškog roda i-promjene, u-promjene i konsonantskih promjena prešle su u glavnu sklonidbu, zadržavši neke osobitosti svojih izvornih sklonidbi. U ženskom su se rodu očuvale dvije promjene. Glavna (a-, ja-) promjena nije se pokazala toliko dominantnom kao u muškom i srednjem rodu pa se uz nju očuvala i i-promjena. Dakle, rubrike najstarijega hrvatskoglagoljskog misala i Hrvojevog misala povijesni su dokaz promjenama u morfologiji imenica staroslavenskoga jezika.