Stručnjaci smatraju da se indoeuropski prajezik govorio negdje oko petog ili šestog tisućljeća prije nove ere, a s obzirom na vrijeme kada se upotrebljavao ne postoje pisani povijesni izvori tog jezika već o njegovim osobinama saznajemo na temelju rekonstrukcija. Po broju govornika, indoeuropski jezici danas pripadaju najvećoj jezičnoj porodici na svijetu. Jedna grana indoeuropske jezične porodice su baltoslavenski jezici koji su se u davnoj prošlosti razdvojili na baltijsku i slavensku granu. Iz slavenskog se ogranka razvio praslavenski jezik kao zajednički predak svih slavenskih jezika. Najstariji književni jezik gotovo svih slavenskih naroda je staroslavenski, a njegov se nastanak veže uz djelovanje svete braće Ćirila i Metoda u drugoj polovici 9. stoljeća. Stvaranje se prvog književnog jezika, staroslavenskog, naziva općeslavensko razdoblje. Općeslavenskim ga nazivaju zbog jezičnih promjena koje su zahvatile gotovo sve slavenske narode pa makar i u samo jednom razdoblju njihove povijesti. Praslavenski je jezik imao tri roda, tri broja i sedam padeža te devet različitih osnova. Vrlo je teško sa sigurnošću odrediti koje su imenice naslijeđene iz općeslavenskog, a koje iz praslavenskog jezika. Rad će prikazati kako se praslavenska sklonidba imenica ženskog roda odrazila na sklonidbe ženskoga roda u hrvatskom, češkom i ruskom. Tako se npr. glavna ženska promjena (a/ja, i-promjena) zadržala u gotovo svim jezicima. U hrvatskom je jeziku a/ja-promjena prešla u jedinstvenu e-promjenu ženskog roda i izgubila se razlika između "tvrdih" i "mekih" osnova, dok je u češkom i ruskom puno bolje sačuvana razlika između osnova na "meki" i "tvrdi" konsonant.