Ovaj rad donosi pregled teorije o kratkoj priči kao književnom žanru te analizu i interpretaciju kratkih priča mladog hrvatskog prozaika, pjesnika, kritičara i književnog urednika Romana Simića. Kratka priča, kao relativno nova pojava u književnom svijetu, nailazi na brojne prepreke prilikom definiranja i svrstavanja unutar književnog sustava. Gotovo svaki teoretičar iznosi svoje stajalište o kratkoj priči, a čest je i slučaj sinonimnog korištenja naziva kratka priča, novela, pripovijetka, pripovijest, crtica jer ne postoji konačno određenje što koji od navedenih termina točno znači. Ipak, u radu se, prema riječima Helene Sablić Tomić, donosi zaključak da je kratka priča podvrsta novele za koju je karakteristična otvorenost prozne strukture i koja kroz zapis o detalju iz svakodnevice, kroz prikaz stanja, postiže formalnu i stilsku ekonomičnost s ciljem postizanja jedinstvenog dojma. Kratke priče Romana Simića nastale do 2005. godine, objavljene su u dvama zbirkama: Mjesto na kojem ćemo provesti noć i U što se zaljubljujemo. Premda su nastale u relativno bliskom vremenskom periodu, zbirke nose posve drugačije značajke. Priče iz Mjesta na kojem ćemo provesti noć smještene su u neprepoznatljivo vrijeme i prostor, negdje na kraj svijeta što je u vrijeme kada je zbirka nastala odmak od neorealizma koji je tada vodeći književni trend u Hrvatskoj. Drugom zbirkom Simić se vraća u poznate hrvatske predjele, u poslijeratno vrijeme, u tmurnu hrvatsku svakodnevicu običnih ljudi. Zajednička karakteristika svih njegovih priča je izniman osjećaj za prikazivanje međuljudskih odnosa, psiholoških stanja likova i problema vezanih uz njih što vrlo vješto čini puštajući šutnju da govori dokazujući da čovjek ponekad može puno više reći svojim držanjem, gestama, govorom tijela pa i samom šutnjom nego bilo kojim riječima.