U ovom diplomskom radu bit će riječ o suđenju nadbiskupu Alojziju Stepincu, okolnostima koje su dovele do istrage, podizanja optužnice, sudskog procesa te same presude nadbiskupu Stepincu. Nakon uspostavljanja komunističke vlasti u Jugoslaviji, došlo je do obračuna te iste vlasti s Katoličkom crkvom koja je bila optuživana za navodno podržavanje ustaškog režima. Sukob je kulminirao sudskim procesom protiv nadbiskupa Stepinca. Procesu je prethodilo uhićenje nadbiskupa nekoliko puta te medijska propaganda za pridobivanje javnosti na stranu komunističke vlasti. Režim je prethodno inscenirao sve detalje za suđenje nadbiskupu Stepincu. Iako je provedena istraga protiv nadbiskupa, sadržaj optužnice bio je poznat davno prije istrage. Izjašnjavajući se o optužnici, nadbiskup Stepinac izjavio je da ju je razumio, ali se ne osjeća krivim. S obzirom da je nadbiskup Stepinac odbio predložiti bilo koga za branitelja, imenovani su mu branitelji po službenoj dužnosti, dr. Ivo Politeo i dr. Natko Katičić, koji su svoj posao profesionalno odradili, često vodeći polemike s tužiteljstvom i ukazujući na nepravedno postupanje prema nadbiskupu Stepincu. Nadbiskup Stepinac odbijao je odgovarati na pitanja tužitelja, izjavljujući da mu je savjest čista. Sudsko vijeće odbilo je preslušati većinu svjedoka koje je predložila obrana. Ishod ovakvog sudskog procesa bio je očekivan – nadbiskup Stepinac osuđen je na šesnaest godina prisilnog rada te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Komentari i reakcije svijeta na takvu presudu bili su sramotni za jednu državu. Sabor Republike Hrvatske donio je na zasjedanju 14. veljače 1992. Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu.