U ovom diplomskom radu opisano je stanje u Slavonskom Brodu 1991. i 1992. godine, te svakodnevni život Brođana u ratnim uvjetima. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine i Brođani su se opredijelili za Hrvatsku demokratsku zajednicu, a na referendumu 1991. su se izjasnili za samostalnu i suverenu republiku. Prve provokacije su se dogodile u veljači 1991. kada je vojska uzurpirala funkcije legalnih organa policije, zatim je dolazak tenkova i vojnih transportera u vojarnu, 5. svibnja, izazvao prosvjed radnika „Đure Đakovića“. Prvi napadi na Slavonski Brod bili su u rujnu 1991. za što je vjerovatno povod bilo presretanje vlakova JNA koji su iz Slovenije prevozili oružje. Skladišta JNA u okolici Broda, te vojarna Ivan Senjug Ujak su osvojeni 1991. godine. Majke vojnika su se okupile oko udruge „Bedem ljubavi–pokret majki za mir“, te su zahtijevale da se puste vojnici koji služe vojni rok izvan RH. No najteži period za građane Slavonskog Broda bio je od 25. ožujka do 6. listopada 1992., tj. do pada Bosanskog Broda. Slavonski Brod i okolica su u tih sedam mjeseci bili svakodnevno razarani dalekometnim topništvom. Svakodnevnica Brođana svela se na podrume i skoloništa, nastava u školama je prekinuta jer nije mogla biti normalno organizirana, a oko 20 000 djece je izmješteno u sigurnije krajeve Hrvatske te su tamo pohađali nastavu. Bolničke prostorije su bile pune ranjenih, a u grad su pristizale kolone izbjeglih i prognanih. Sredinom srpnja 1992. nekoliko tisuća izbjeglih iz bosanske Posavine je bilo privremeno smješteno na brodski nogometni stadion „Marsonia“, a šok i nevjerica su uslijedili kada je neprijatelj granatirao stadion. Padom Bosanskog Broda prestaje ratna agonija za stanovnike Slavonskog Broda.