Knjižnice se danas nalaze u obveznom sastavu svih društvenih struktura demokratskih zemalja. Kao mjesni prilaz znanju dostupan svim građanima, narodne knjižnice društvo približavaju idealima mira, socijalne pravde i socijalne kohezije te omogućuju cjeloživotno učenje koje je u mnogočemu pokretačka snaga društva za ostvarivanje napretka kroz informiranje, edukaciju i razonodu. Ovakve idealističke misli o pučkim ili narodnim knjižnicama javljaju se u Engleskoj u osamnaestom stoljeću pod utjecajem empirističke filozofije, te se proširuju na Njemačku i Francusku pod utjecajem prosvjetiteljstva. Engleska je od samih početaka razvoja knjižnica bibliotekarsko središte u kojemu pučka knjižnica najprije doživljava društvenu afirmaciju. Politička afirmacija se, međutim, dogodila tek u dvadesetom stoljeću. U Americi se narodne knjižnice javljaju u osamnaestom stoljeću zbog tamošnjeg entuzijazma i romantičnih uvjerenja Amerikanaca kako knjižnica može nadomjestiti manjak obrazovanja svih članova društva u svakoj životnoj dobi. Zato američke knjižnice vrlo brzo postaju ključni dio tamošnjeg odgojno-obrazovnog sustava. U devetnaestom se stoljeću učvršćuje uloga narodnih knjižnica u društvu u svijetu, dok u dvadesetom stoljeću one doživljavaju punu afirmaciju. U Hrvatskoj se pučke knjižnice pojavljuju u počecima u okviru ilirskih čitaonica koje su, doduše, većim dijelom bili politički mehanizmi pružanja otpora stranoj dominaciji te promicanja hrvatskog nacionalnog, gospodarskog, kulturnog i političkog identiteta. Dvadeseto stoljeće donosi potpunu afirmaciju narodnih knjižnica u svijetu, unaprjeđenje službi i usluga te popularizaciju narodnih knjižnica inovacijama i primjerenim pristupom ciljanim skupinama društva.