Sažetak | Povijesno gledano, konstrukt shizofrenije izniknuo je iz pionirskih napora Kraepelina i Bleulera. Shizofrenija je skupina psihotičnih poremećaja koji su karakterizirani poremećenim mišljenjem u kojem ideje nisu logički povezane, manjkavim percepcijama i pažnjom, bizarnim poremećajima motoričke aktivnosti te površnim ili neprimjerenim osjećajima. Simptomi shizofrenije dijele se na pozitivne (sumanute ideje, halucinacije, smeteni govor) i negativne (osjećajna otupjelost, avolicija, alogija i anhedonija). Za dijagnozu je potrebno da su ti simptomi nazočni barem šest mjeseci te da postoji prodromalna ili rezidualna faza što traje barem pet mjeseci, pri čemu neki simptomi perzistiraju, ali u blažem obliku. Shizofrenija obično započinje između 16. i 30. godine, a njen početak može biti postupan ili nagao. Procjene prevalencije shizofrenije kreću se od 0.2 do 2% u različitim istraživanjima. Shizofrenija je u DSM-IV razvrstana u pet tipova, a to su: paranoidni, dezorganizirani, katatoni, nediferencirani i rezidualni tip. Uzrok nastanka shizofrenije i dalje je nepoznat no čini se da je posljedica različitih čimbenika, uključujući kombinaciju bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika koji su u složenim međusobnim vezama. Prognoza shizofrenih pacijenata je heterogena; općenito se može reći da postoje znakovi koji upućuju na povoljnu ili nepovoljnu prognozu. Primarni oblik terapije shizofrenije je biološki, a kao pomoćne terapijske metode koriste se psihološki oblici terapije shizofrenije. Specifični lijek za shizofreniju još uvijek nije pronađen niti postoji specifičan tretman koji bi uklonio sve simptome bolesti i nastala oštećenja. |