Kada se započinje rasprava o hrvatskoj drami 19. stoljeća pretpostavlja se, prije svega njezino vremensko, kulturno, prostorno i značenjsko određenje. Najbolje je napraviti određenje od rođenja ilirizma do prve drame hrvatske Moderne. U to vrijeme, buđenjem nacionalnog zanosa dolazi do osnivanja i razvoja samog kazališta te izvođenja drama na pozornici. Spomenuti okvir u kojemu je rođena i nastala hrvatska drama u 19. stoljeću te brojne povijesne okolnosti, utjecale su na njezin jezik, njezinu dramaturgijsku strukturu i na izbor tema. Jasno je kako je kazalište počelo imati veliku vrijednost, ne samo kao ustanove u kojoj se izdiže kulturni život, nego si je osiguralo mjesto u cjelokupnoj nacionalnoj kulturi. Stoga je jasno da su i dramatičari toga vremena svjesno pokušali dosegnuti razinu onoga što je postiglo kazalište. Kao jedan od najpoznatijih dramatičara toga vremena, a čije je ujedno i djelo predmet ovog rada je Dimitrije Demeter. Opčinjen zanosom Hrvatskog narodnog preporoda, Demeter Ilirske zanose iznosi i u nekoliko pripovijedaka objavljenih u almanahu Iskra, ali značajan je prvenstveno kao dramski pisac, kritičar te dramaturg. Uz tri drame objavljene u knjizi Dramatička pokušenja, s motivima krvne osvete, ljubavi i mržnje, najveću slavu stječe dramom Teuta, objavljenom 1844. godine. U njoj na pomoću teme povijesti Ilira, u međusobnom sukobu protagonista tragedije pokušava ukazati na posljedice međusobnih razmirica te sebičnih interesa pojedinaca. Koristeći određene elemente i motive romantizma, na vješt način dokazuje kako djelo opravdava pripadnicu romantizmu u Hrvatskoj.