Prije nekoliko desetljeća, kada je među istraživačima prepoznata važnost uloge oca u obitelji i odgoju djece, provedena su istraživanja čiji je cilj, između ostalog, bio utvrditi doprinosi li i kako kvaliteta odnosa s ocem djetetovom samopoštovanju. Nalazi ukazuju na pozitivnu povezanost kvalitete odnosa otac-dijete i djetetovog samopoštovanja. U literaturi se odnos s ocem uglavnom prepoznaje u privrženosti koju dijete razvija prema roditelju/ocu te roditeljskom odnosno očevom ponašanju usmjerenom prema djetetu. U istraživanjima privrženosti utvrđeno je da djeca koja razviju siguran stil privrženosti u odnosu s ocem imaju više samopoštovanje od djece koja razviju anksiozno-izbjegavajući ili anksiozno-opirući stil privrženosti. S druge strane, u istraživanjima očevog ponašanja usmjerenog prema djetetu, utvrđeno je da djeca čiji su očevi visoko na dimenziji bihevioralne kontrole i emocionalnosti imaju više samopoštovanje u odnosu na ostale kombinacije tih dviju dimenzija. Drugim riječima, djeca čiji očevi iskazuju zanimanje za ono čime se oni bave, koji im pružaju više podrške te iskazuju više prihvaćanja, imaju više samopoštovanje u odnosu na djecu čiji su očevi emocionalno hladni te ne pokazuju brigu za njih. Budući da su istraživanja pokazala da samopoštovanje kao psihološki konstrukt previđa brojne psihološke i socijalne ishode, dobivena povezanost kvalitete odnosa otac-dijete i djetetovog samopoštovanja ima implikacije za svakodnevni život te poziva na rad s obiteljima i očevima kako bi se pozitivno djelovalo na samopoštovanje djece, ali i odraslih.