Posljednjih godina naglasak na akademskom stresu preuzima fokus nad akademskim postignućem. Znajući da visoko postignuće predstavlja oblik ulaganja u budućnost, studenti najčešće nastoje ostvariti što bolji uspjeh na akademskom planu. No, kriteriji uspješnosti nisu svima jednaki. Što se dogodi kada pojedinci sebi postavljaju kriterije koji nisu dostižni nikomu? Brojna su istraživanja i polemike treba li perfekcionizam biti jednodimenzionalan ili višedimenzionalan konstrukt. Kao višedimenzionalan, perfekcionizam se dijeli na adaptivni i neadaptivni odnosno neurotski perfekcionizam. Nalazi pokazuju kako se adaptivni perfekcionizam povezuje s pozitivnim afektom, postignućem u obrazovanju, akademskim prilagođavanjem, visokim samopoštovanjem i socijalnom prilagođavanjem. S druge strane, neurotski, neadaptivni perfekcionizam podrazumijeva pretjeranu generalizaciju jednog neuspjeha zbog sklonosti dihotomnom načinu razmišljanja: pojedinčeva aktivnost vrednuje se kao apsolutni uspjeh ili apsolutni neuspjeh. Osobe visoke na ovoj dimenziji pronalaze poteškoće i na socijalnom planu. Zbog nerealnih zahtjeva od sebe i drugih može doći do socijalne izolacije i problema u komunikaciji. U ovom radu spomenuti su problemi s kojima se pojedinci s neadaptivnim perfekcionizmom susreću tijekom akademskog obrazovanja, modeli koji objašnjavaju takva ponašanje te kliničke implikacije i manifestacije. Dane su preporuke i sugestije za uspješnije funkcioniranje.