Pri proučavanju samoubojstava nužno je sagledati sve aspekte koji su krucijalni u motivaciji takvoga čina, od bioloških i individualno psiholoških, do kulturnih i društvenih. U ovome je radu cilj pojasniti pristup samoubojstvu kao društvenoj činjenici, dakle istražiti sociološki pristup samoubojstvu te ga ocrtati u kontekstu povijesnog pregleda na početku rada te pregleda različitih nesocioloških pogleda. Samoubojstvo kao sociološku temu proučavao je francuski sociolog Emile Durkheim (1858 – 1917). Sociologiju smatra novom znanošću u kojoj se društveni svijet valja promatrati precizno poput stvari u prirodi. Predmet sociologije Durkheim vidi u proučavanju društvenih činjenica, u koje se ubraja i fenomen samoubojstva. Samoubojstvo je društveni problem koji je prisutan od najranije ljudske povijesti u svim povijesnim skupinama i različitim kulturama, smatra se univerzalnim fenomenom. Iako je fenomen univerzalan, stavovi o njemu mijenjali su se kroz epohe. Dva su izraza mišljenja o činu samoubojstva: s jedne strane izrazito liberalan stav, pa i takav da djeluje u smislu poticanja suicidalne klime, i s druge strane skbrnički, zaštitnički, korigirajući stav, s težnjom da se takvim ljudima pomogne i određenim mjerama i akcijama po mogućnosti smanji obim te pojave u društvu (Šubić, 1983:304).