Austrijski književnik Rainer Maria Rilke (1875-1926) velik dio svoga stvaralaštva napisao je in-spiriran filozofijom Arthura Schopenhauera i Friedricha Nietzschea. Rilkeova misao okrenuta je dubokoj introspekciji pa je tako u njegovom stvaralaštvu čovjek bitno određen i uvjetovan egzistencijalnim iskustvima, koja se ostvaruju u samoći i suočavanju s iskonskim istinama. Širok raspon tih egzistencijalnih iskustava Rilke iznosi upravo u svom glavnom proznom djelu Zapisci Maltea Lauridsa Briggea. Ovdje problematizira teme kao što su bolest, osamljenost, strah, tjesko-ba i smrt. Baš potonje navedena prema komentaru francuskog književnika Mauricea Blanchota predstavlja središnju temu djela. Problem smrti istovremeno je jedna od bitnih sastavnica filozofi-je njemačkog filozofa Martina Heideggera (1889-1976). U njegovoj filozofiji se odnošenje spram smrti u obliku egzistencijala pojavljuje kao bitak-k-smrti. Iako se Heidegger tek u kasnijoj fazi okreće pjesništvu, u ovome radu polazim od toga da su već i u njegovom najutjecajnijem djelu Bitak i vrijeme, sadržani momenti podudarni s Rilkeovim pjesništvom, premda ga tu nigdje izričito ne spominje. K tome što se primjerice Rilkeove Elegije smatraju nagovještajem Heideggerove filozofije, i sâm Heidegger se u svojim kasnijim djelima (Holzwege, Parmenides, Hölderlins Hymne »Andenken«), uz izravne reference na Rilkea, referira čak i na djelo Zapisci Maltea Lau-ridsa Briggea