Sažetak | Hrvatski filozof i pedagog Pavao Vuk-Pavlović (1894-1976) u svojem je djelu Ličnost i odgoj, osim o filozofiji odgoja, promišljao i o temama pripadnima etici, filozofiji kulture i povijesti, filozofiji politike te filozofiji vrednota. Uz to, ponudio je i vlastito razumijevanje pedagogije, pri čemu je zaključio da je pedagogija sastavni dio filozofije, pa je u skladu s tim izjednačena s ostalim filozofskim disciplinama. Najbrojnija Vuk-Pavlovićeva očitovanja nedvojbeno su ona o filozofiji odgoja. Kada je promišljao o filozofiji odgoja, Vuk-Pavlović je odgoj odredio kao stvaralačko djelovanje koje se odvija u okružju kulture. Pritom je zaključio da je odgajanje uvijek usmjereno na budućnost. Vuk-Pavlović se negativno očitovao prema svakom ograničavanju odgoja, pa se zalagao za potpunu slobodu u odgojnom činu. Odgajanik se služeći svojom slobodom određuje prema vrednotama, a to može ostvariti samo uz moć duhovne ljubavi. Iznimno važnim smatrao je odnos između odgajatelja i odgajanika, koji se moraju u toj ljubavi sresti i vezati. Međutim, ta ljubav ne bi bila odgajateljska kada ne bi bila usmjerena prema vrednotama. Time se razlikuje od svih drugih ljubavi. Sva ljubav koja ispunjava odgajateljsku narav nastoji u ljudsku dušu usaditi vrednote, pri čemu odgojno djelovanje pripada u povijesno-tvorne funkcije. Također, smatrao je da se izvor odgajateljeva poslanja nalazi u kulturnoj volji zajednice, pa će njoj biti namijenjeni plodovi njegova rada. Tako je odgajatelj u odnosu prema svom odgajaniku zastupnik zajednice i njezina duha. Usprkos tome, Vuk-Pavlović se žestoko protivio svakom prodiranju politike u područje odgoja, pri čemu je zastupao stav da bi vođenje čovjeka putem politike značilo obezličiti ga. |