Cilj ovoga rada je analizirati Nietzscheov, tj. Zaratustrin nagovor čovjeka na mentalni rast i razvoj u skladu sa prirodom, tj. planetom Zemljom u vidu napretka ka Nadčovjeku. Naime, Nietzsche se zalaže za opstojnost Zemlje, te niječe postojanje ikakve duhovne sfere ili bića, pa tako niječe i postojanje Boga i raja. Jedino čemu se čovjek može nadati jest postajanju Nadčovjekom kako bi razvio osjećaj smisla. Nadčovjek je ideal egzistencije i kao takav, vrijedan jake čovjekove volje i odlučnosti koja vodi stazom ka vrhovnom unapređenju, tj. nadčovjeku. Upravo volja za moć pokreće čovjeka na intelektualni rast i razvoj. Također, ona vodi procesu stvaralaštva koje našoj egzistenciji daje osjećaj smisla i svrhe. Također, lik Zaratustre kroz kojega Nietzsche progovara navodi kako je važno prihvatiti činjenicu da je „Bog mrtav“ i okrenuti se zemaljskome životu, koji kao takav jedini i opstoji. Naime, prema Nietzscheu postoji samo tjelesna supstanca, a duhovna ne. Jedna od čestih njegovih komentara u knjizi upravo je temeljena na ideji: „Služi zemlji kojom koračaš“. Upravo pomoću volje za moć težimo biti bolja verzija sebe i vječno se poboljšavati i razvijati. Tomu nas također uči vječno vraćanje istoga koje naučava vječno ponavljanje svijeta i vječno odvijanje događaja, dok smo mi prolazni. Naravno, Nadčovjek razumije da postoji samo ono sada, koje se vječno ponavlja, dok smo mi prolazni, ali on u tome saznanju pronalazi vlastitu svrhu i spas jer bit je korisno iskoristiti vrijeme na Zemlji s obzirom da je to naše jedino vrijeme te nas zato poučava Nadčovjeku kao vrhuncu intelektualnoga razvoja kojemu moramo težiti.