Pitagorejska ontologija matematike je filozofija grčke antike, prožeta duhovnim određenjem broja kao temeljnog počela svijeta. Istaknuto filozofsko razmatranje poistovjećeno je s uvjerenjem u harmoničnu narav kozmosa, tj. matematičku usklađenost njegovog temelja. Otkrivenje izvora glazbenog sklada u omjeru intervala kao izraza nametanja matematičkog ograničenja na neograničeni zvuk, omogućilo je oblikovanje harmoničnog tumačenja kozmosa. Pitagorejstvo se odlikuje u pronalasku brojčanog odraza u matematičkim načelima ograničenosti i neograničenosti, čiji međusobni odnos stvara harmoničnost reflektiranu u glazbenom skladu. Primjenom spoznatog zaključka na cjelokupni svemir, pitagorejstvo razvija jedinstvenu filozofiju međusobne povezanosti živih bića s kozmosom, sintetizirajući vlastita saznanja u Tetraktisu. Vrijednost Pitagorine ontologije smještena je u njezinom odvažnom oslanjanju na matematičke izraze kao sposobnima pružanja istinskog prikaza svijeta. Matematička ontologija stoga pruža mogućnosti preispitivanja njezine dosljednosti te izaziva pojavu suvremenih razmatranja njezine prirode. Pobuđujući suvremenu potrebu za razmatranjem ljudskog duha te njegovih ontoloških povezanosti s brojem, pitagorejstvo demonstrira vlastitu filozofsku relevantnost i danas