U radu se pruža opći pregled srednjovjekovnog ratovanja u Europi. Budući da mnogi smatraju kako je srednjovjekovno ratovanje obilježilo korištenje konjaništva, a neki ga i nazivaju „dobom konjaništva“, prvotno se istražuje kada konjaništvo uopće ulazi u širu uporabu. Uviđa se da su barbarski i stepski narodi s kojima su ratovali Rimljani uveliko koristili konjaništvo. Ovi narodi koristeći konjaništvo uspijevaju Rimu nanositi teške poraze, pogotovo u stoljećima pred pad Zapadnog Rimskog Carstva. Zatim, u periodu karolinške Franačke čini se da se konjaništvo razvija, a uz konjaništvo potencijalno i institucija feudalizma. Istražuje se teorija njemačkog povjesničara Heinricha Brunnera koji povezuje sekularizaciju crkvenih posjeda koje provodi Karlo Martel s potrebama troškova opremanja i održavanja konjaništva. Na Brunnerovu teoriju nadograđuje američki povjesničar Lynn White koji stvaranje feudalizma vidi u izumu stremena koji bi prema Whiteu tada revolucionirao način ratovanja tako što bi olakšao ratniku zadavanje udarca na konju. Naravno ratovanje u srednjem vijeku ne bi bilo potpuno bez viteza stoga se istražuje nastanak i porijeklo viteštva, ceremonije te neke nedoumice u vezi statusa viteza. Nadalje, pruža se pregled razlika u korištenju konjaništva i pješaštva u bitci. Povezuje se utjecaj učenja djela De Re Militari na taktike i strategiju srednjovjekovnih zapovjednika gdje se uviđa na njihovu opreznost u stupanju u bitke, ali i opreznost u općenitom vođenju ratova. Naposljetku, obrađuje se širenje utvrda u srednjem vijeku što dovodi i do vrlo učestalih opsada pa se stoga prikazuje kako bi izgledala tipična opsada, kakvi bi problemi postojali tijekom opsade i koji su se opsadni strojevi koristili.