Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u Jugoslaviji dolazi do javljanja hrvatskog proljeća, skupa društveno-političkih promjena koje je pokrenulo hrvatsko političko rukovodstvo na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom. Temeljni cilj hrvatskog proljeća bila je liberalizacija političkog i javnog života u Jugoslaviji te borba za hrvatska prava u kulturi, jeziku i gospodarstvu. Hrvatska politička emigracija odigrala je za značajnu ulogu u hrvatskom proljeću, ponajprije aferom slučaj Jelić. Hrvatski politički emigrant Branimir Jelić plasirao je u vodeće jugoslavenske političke krugove informacije o suradnji s hrvatskim političkim rukovodstvom. Pri prenošenju informacija značajnu ulogu odigrale su jugoslavenske obavještajne službe. Po Titovu nalogu pokrenuta je istraga o cijelom slučaju, a rezultati istrage izneseni su na sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) 23. ožujka 1971. Četveročlana komisija na čelu sa Stanetom Dolancem utvrdila je da hrvatsko rukovodstvo nije surađivalo s B. Jelićem te da su informacije podmetnute, a kao glavni krivci za to ističu se Đuro Pintarić i Stipe Drndić. Hrvatsko proljeće završilo je političkom sječom u Karađorđevu, nakon koje je smijenjeno hrvatsko političko rukovodstvo. Emigrantski tisak izvještavao je o cijeloj situaciji. Kao glavni krivac najoštrije napadnut je Tito, a potom antireformska grupacija hrvatskog rukovodstva (Bilić, Vrhovec, Planinc). Najoštrije osuđena je i sjednica u Karađorđevu. Od hrvatskih političara potpora je u prvom redu jednoglasno upućena Šimi. Đodanu i Marku Veselici. Tek potom dolazi potpora ostatku hrvatskog političkog rukovodstva, koje u nekim slučajevima nije ni bilo. Najviše potpore iskazano je hrvatskim kulturnim i javnim djelatnicima te studentima, za koje se smatra da su podnijeli najveći teret i žrtvu tijekom hrvatskog proljeća.