U središtu novovjekovnoga razumijevanja svijeta i života nalazi se čovjek. Novovjekovni čovjek preuzeo je ulogu stvaraoca, boga i apsoluta. Descartesovo Mislim, dakle jesam označuje taj obrat prema antropocentričkom shvaćanju svijeta. Čovjek doživljava sebe u središtu svijeta, kao najviše i najmoćnije biće. Njemu je sve podređeno- i priroda i drugi čovjek. Svijet i sve u njemu postaje za čovjeka samo puki predmet. Novi vijek karakterizira osvajanje prirode te silni razvoj moćne tehnike i proizvodnje. Cilj novovjekovne znanosti jest spoznati prirodu, pokoriti je i prilagoditi čovjeku. Priroda nije drugo nego predmet čovjekova iskorištavanja. Ona se svodi na puku sirovinu za čovjekovu djelatnost, pa je lišena svih drugih vrijednosti i značenja. Čovjek mijenja prirodu prema svojim potrebama. Njegovu poduzetništvu, čini se, danas nema kraja. Čovjek shvaća sebe kao stvaraoca i zakonodavca, kao onoga koji će prema sebi, prema svojoj mjeri preurediti svijet i oblikovati ga kako hoće. S druge strane suvremena kritička svijest vodi ujedno i otrežnjenju s obzirom na preuzeti scijentizam, na naivnu vjeru u svemoć znanosti, tehnike i tehnologije. Čovjek postaje duboko svjestan svoje ograničenosti, konačnosti svoga opstanka, posebno svoga otuđenja u svijetu rada, otuđenja od prirode i od društva, od drugog čovjeka i od sebe sama. Čovjek kao da gubi svoj smisao života i to ga vodi do samoubojstva. Filozofijom egzistencije bavili su se mnogi filozofi, među koje ubrajamo i Alberta Camusa. Albert Camus jedan je od filozofa kod kojeg se čitav opus temelji na ideji apsurda ljudske egzistencije. Njegov cilj bio je naglašavanje da je sreća prolazna i da je ljudski život smrtan.