Tema rada vezana je za stvaralaštvo i djelovanje suvremenog smjera u historiografiji okupljenog oko francuskog časopisa „Anali“ po kome je i sam pravac dobio ime škola Anala. Iako se formalno uzima da pokret počinje djelovati od 1929. godine kada izlazi prvi broj časopisa potrebno je osvrnuti se na razvoj francuske i svjetske historiografije kroz 19. i početak 20. stoljeća ne bi li shvatili u kakvoj klimi se pokret izgradio. Osim toga treba se upoznati i s ranim radom „očeva osnivača“ časopisa i pokreta Luciena Febvrea i Marca Blocha pošto i u „predčasopisnom“ vremenu oni stvaraju djela koja će kasnije biti važna za razvoj koncepcija historije specifičnih za Anale. Početno razdoblje izlaženja časopisa označeno je prvim iznošenjima vizija interdisciplinarne i modernizirane historije pa se pokret postupno omasovljavao i u njemu, osim Bloha i Febvrea, stvara još nekoliko renomiranih povjesničara. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do smjene generacije i vodstvo preuzima Fernand Braudel, najpoznatiji analist, koji razrađuje termine dugog trajanja, struktura i totalne historije. Od kraja 1960-ih Braudel prepušta svojim učenicima, koji su još od ranih 1960-ih zagovarali povratak kvantitativno-serijalne historije, dominaciju unutar pokreta. Njihova stremljenja za reformom braudelovskog koncepta kroz treću generaciju rezultirala su potenciranjem regionalne, kulturne i antropološke historije koja se na kraju objedinila u najeksponiranijoj historiji mentaliteta. Kroz 1980-e vratila se i želja za povratkom događajnog, narativnog i političkog u potpunosti ostvarena krajem 1980-ih u vremenu dominacije četvrte generacije koje još traje. Četvrta generacija ujedno stabilizira pokret koji se u doba treće generacije umnogome raslojio uplivavajući u područja susjednih znanstvenih disciplina gdje je ostavio nezanemarive utjecaje, baš kao i u francuskoj i svjetskoj historiografiji.