Ironija je u svakodnevnom govoru vrlo uobičajena pojava, i to do te mjere da je ponekad i ne primjećujemo, odnosno ne pridajemo joj neku komunikacijsku važnost ili je pak izjednačavamo s duhovitošću. S druge pak strane za neke ćemo osobe reći da su iznimno ironične, a nerijetko ćemo upravo tu osobinu svrstati među manje poželjne crte njihove ličnosti. O ironiji se u znanosti raspravlja već stoljećima i u okviru su tih rasprava nastali različiti pristupi i različita tumačenja, što samo pokazuje koliko je ironija komunikacijski intrigantna, a istovremeno vrlo kompleksna i neuhvatljiva pojava. U ovome ćemo se radu dotaknuti nekih pristupa ironiji te ćemo pokušati pokazati zbog čega nijedan od njih nije ni potpun ni konačan. Posebno ćemo se pozabaviti pitanjem je li ironija doista indirektni govorni čin, kako se u literaturi često klasificira, te ćemo pokušati odrediti koji se komunikacijski aspekti trebaju uzeti u obzir da bi se ironija na adekvatan način mogla analizirati iz pragmalingvističke perspektive. Osim toga naznačit ćemo neke komunikacijske ciljeve za čije se ostvarenje ironija često koristi, koje oblike ona pritom poprima i koji su njezini konstitutivni elementi, odnosno koje se pretpostavke moraju ispuniti da bi interpretacija nekoga ironičnog iskaza bila uspješna.