Svi suvremeni hrvatski pravopisi razmatraju semantički pomak zbog kojega se razlikuju prijedložno-padežni izrazi i prilozi odnosno prijedlozi tvoreni od tih izraza. Na pravogovornome planu norma propisuje jednak naglasni ostvaraj i za prijedložno-padežne izraze i za priloge odnosno prijedloge tvorene od njih. Kako su prijedložno-padežni izrazi po svojem naglasnome ustroju naglasne cjeline sastavljene od proklitike i toničke riječi, normom je predviđeno da se u njima provodi oslabljeno ili neoslabljeno pomicanje naglaska ako je tonička riječ naglašena kratkosilaznim naglaskom. Uzus se opire tome pravilu i govornici pokazuju tendenciju nepomicanja naglaska u proklizi. Iako je tako, govornici ipak vrše akcenatske pomake kada se radi o prilozima i prijedlozima tvorenima od prijedložno-padežnih izraza, ali to čine na način suprotan normi: naglasak pomiču ne samo kad imenica nosi silazni naglasak nego i kad je na njoj uzlazni naglasak. U radu se zaključuje da su takvi naglasni pomaci potaknuti semantičkim razlozima. Budući da su se na pravopisnome planu oblikovali pravopisni minimalni parovi koje čine prijedložno-padežni izraz i prijedlog odnosno prilog tvoren od njega, pravopisni je plan u takvim slučajevima postao razlikovniji u komunikaciji od pravogovornoga plana. Drugim riječima, semantički je doprinos pravopisnih pravila u komunikaciji veći od mogućnosti koje predviđa pravogovorna norma. Pravopisna mogućnost razlikovanja prenesena je stoga i na pravogovorni plan, a izbor izgovora koji se suprotstavlja normi funkcionalan je jer je njime učvršćena semantička razlika između dviju jezičnih jedinica.