U diplomskom je radu prikazana usporedba opusa Ivane Brlić–Mažuranić i Hansa Christiana Andersena prema odabranim odrednicama. Ovi su književnici živjeli u vrijeme dvaju različitih književnih razdoblja (romantizam i moderna) koji su povezani zajedničkim shvaćanjem umjetnosti kao ideala oslobođenog sviju ograničenja. Stvarali su u doba kada je spisateljstvo bilo namijenjeno isključivo muškarcima koji su također, od tradicionalno orijentirane većine, bili označeni negativnim predznakom sanjarske nerealnosti. Neshvaćeni u svojoj književnoj slobodi pronašli su utočište u okvirima dječje književnosti, iako svevremenost poruka koje prenose svojim djelima ista čine pogodnima za čitanje u različitim životnim razdobljima, na različitim stupnjevima dosega životnoga i literarnoga iskustva koji će preobraziti pogled i shvaćanje djela u odnosu prema prethodnome čitanju. Književna ostavština koja ih je nadživjela bogatstvom svoje postojanosti do danas svjedoči o njihovoj veličini na polju književnosti te služi kao nepresušan izvor nadahnuća suvremenim autorima. Biografski elementi također tvore neraskidivu poveznicu među njima. Nisu bili jednaki prema društvenoklasnoj pripadnosti, bez obzira na to koja je od dviju teorija o porijeklu Hansa Christiana Andersena istinita. Ipak, od malih su nogu uživali u ljepoti umjetničke riječi, a kasnije, u odrasloj dobi i punoj književnoj zrelosti, djela koja su iz različitih pobuda namijenjivali djeci, smatrali su tek usputnom razonodom. Oboje su se žanrovski opredijelili za bajku. Međutim, stvarali su i djela drugačijega vrstovnoga određenja. Razlikuje ih spoznaja kako je Hans Christian Andersen i unutar opusa koji se smatra dječjom književnošću pribjegavao oblikovanju djela u kojima u potpunosti izostaje element čudesnosti zbog čega djela nije moguće klasificirati nazivom bajka. S druge strane, djela namijenjena dječjoj čitateljskoj publici, Ivana Brlić–Mažuranić uvijek je zaodijevala u bajkovito ruho, iako i u njima pribjegava realnom objašnjenju irealnih pojava14. Svojim su stvaralaštvom utjecali na oblikovanje djela mnogobrojnih pisaca za djecu. Stoga je sličnosti moguće uočiti na razini tema, motiva, likova, uloge pripovjedača, funkcije preobrazbe i drugih elemenata. U izravnoj usporedbi njihovih ostvarenja, najizrazitija je sličnost uočena između bajki Mala sirena i Ribar Palunko i njegova žena. Obje se bajke odvijaju u morskom i podmorskom ambijentu kojim dominiraju zlatna, srebrna i plava boja. Još je važnije od toga kako su glavni likovi zapravo ženske junakinje čija hrabrost i odlučnost omogućuju sretan završetak. On je u bajci Ivane Brlić-Mažuranić stereotipan, dok je u Andersenovoj bajci neočekivan i svjedoči o tome kako željena nagrada ne mora uvijek biti prikladna u zadovoljavajućoj mjeri. Na razini oblikovanja likova, gotovo se u potpunosti podudaraju djevojčica sa šibicama i ubogo djevojče iz Šume Striborove. I njihov je završetak drugačiji te svjedoči o čvršćoj povezanosti Ivane Brlić–Mažuranić s tradicionalnom bajkom. Ona mnogo češće slijedi tradiciju primjene formulaičnoga početka i završetka bajke, dok danski pisac pribjegava ironizaciji istoga te proširuje njegove mogućnosti primjenom poetskoga pluralizma (dijalog, pitanje, izravno obraćanje čitateljima, opis mjesta radnje…). Ovakav zaključak ipak nije potvrdio veći stupanj usklađenosti Priča iz davnine s Proppovim funkcijama i stalnim likovima u bajci. Analizirajući već spomenutu bajku Ribar Palunko i njegova žena, baš kao i u Maloj sireni, utvrđeno je izostajanje lika carevne i njezinoga oca kao i stereotipno poimanje junaka i lažnoga junaka. Prave su junakinje u analiziranim bajkama mala sirena i žena ribara Palunka, dok su lažni junaci ribar Palunko i raspravama podložno, mladi kraljević. Iako nije prepoznao vrijednost prave ljubavi, time je maloj sireni omogućio život kakav je zaslužila. „A što je ono u pepelu? – opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta opančića Malika Tintilinića. „Ono je žeravica“ – odvraća baka. (Brlić–Mažuranić 1990: 81) Tematika i motivika Hansa Christiana Andersena mnogo je razgranatija i bogatija negoli kod Ivane Brlić–Mažuranić. Dok je Diana Zalar uspijela načiniti podjelu opusa Ivane Brlić–Mažuranić na četiri tematska kruga, takvi su pokušaji u slučaju Hansa Christiana Andersena gotovo nemogući. Likovi su obaju autora psihološki produbljeni, iznijansirani. Likovi kolebljivaca svjedoče o oslobođenosti konačne, crno – bijele karakterizacije, zahvaljujući kojoj otkrivamo kako su svi likovi prikazani u razvoju, živeći punim vlastitim životom. Shvatimo li autore kao pripovjedače (što ne mora uvijek biti slučaj), razvidno je kako Ivana Brlić–Mažuranić vodi svoje likove sigurnom rukom, često ih izravno savjetujući i poučavajući. Hans Christian Andersen oblikuje svoje likove, ali ih onda ostavlja neka sami oblikuju vlastite živote. Vrijeme radnje, u skladu s teorijskim shvaćanjem bajke, nije detaljnije određeno, a mjesta radnje povezana su s autobiografskim odrednicama i u Pričama iz davine i u Bajkama i pričama. Ivana Brlić–Mažuranić implicitno omogućuje putovanje svojim likovima po reljefno raznolikim hrvatskim krajevima, dok Andersen eksplicitno navodi Dansku i njezine predjele kao mjesta radnje. Preobrazba je u bajci shvaćena kao jedan od elemenata čudesnosti, a antropomorfizacija (oživljavanje) biljaka, životinja i stvari može se smatrati jednim njezinim segmentom. Očaranost prirodom Hansa Christiana Andersena kao i sposobnost da od najobičnije, čak i neuporabljive stvari stvori čudesan predmet potvrđena je i na ovome području. Ivana Brlić–Mažuranić, pak, mnogo češće oživljuje životinje. Preobrazbe su kod nje povezane s narodnim vjerovanjima što nas upućuje na promatranje odnosa kolektivnog i individualnog u opusu obaju autora. Engleski prijevod Priča iz davine Croatian Tales of Long Ago uvjetovao je shvaćanje priča kao izvorno hrvatskih. Međutim, autorica se osim hrvatskom narodnom, služila i južnoslavenskom t osobito ruskom mitologijom. Ipak, preuzete je elemente oblikovala na jedinstven način sa željom predstavljanja slavenskih posebnosti ponajprije svojoj djeci, a pokazat će se kasnije, i cijelome svijetu. Andersen je pisao kako bi pronašao vlastiti identitet. Stoga njegova djela oblijuju autobiografskim elementima koji su, međutim, prožeti sviješću o nacionaloj pripadnosti. Danska prošlost i tradicija tako su, putem njegovih djela, dospijele u brojne domove diljem svijeta. Zaključuje se kako djela Ivane Brlić–Mažuranć u većoj mjeri odišu patinom starine i zajedništvom narodnoga duha utemeljenog na pradavnoj prošlosti. Humor je svojina djela Ivane Brlić–Mažuranić. Igrivošću se nastoji još više približiti dječjim čitateljima i slušateljima, a ironija je gotovo nepostojeća u njezinim djelima. Objašnjava se to sveprisutnošću kršćanskoga svjetonazora koji zlim likovima jamči zasluženu kaznu, a onim dobrima pak, nagradu. Hans Christian Andersen uživa ismijavajući ljudske mane kojih je zaista mnogo. Ironija je u njegovim djelima, i na razini motiva, i na razini oblikovanja likova sveprisutan gradbeni postupak. Ipak, ni on ne zaboravlja veličinu i snagu Boga, pa oholnike koji istu pokušavaju opovrgnuti izvrgava ruglu i podsmijehu. Kršćanski je svjetonazor duboko usađen u shvaćanja likova i poučne, pravedne završetke pojedinih književnih ostvarenja. Uočava se, međutim, dublja povezanost Ivane Brlić–Mažuranić s vjerom. Ona čak izravno parafrazira Bibliju, a jedino što pretpostavlja Božjoj jest majčinska ljubav koja je kao motiv hiperbolizirana. Na temelju svega iznesenoga tako je moguće zaključiti da se Ivana Brlić–Mažuranić u većoj mjeri može smatrati hrvatskim Andersenom na temelju izvanknjiževnih silnica koje su utjecale na književno stvaralaštvo. S druge strane, njezina tematsko – motivska jednoobraznnost, potpuni otklon od ironije, duboka povezanost s elementima narodne tradicije, kao i upravljanje životom vlastitih likova potvrđuju joj književničku autonomnost i posebnost koja ne podliježe nikakvim usporedbama. Stoga se i književni nadimak hrvatski Andersen, koliko god glorificirajuće djelovao, smatra neopravdanim.