U radu se istražuje magijski realizam kao književni postupak u svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Određuje se nastanak i objašnjava značenje samog pojma, opisuju se obilježja stila magijsko-realistične proze te se promatra na koji način magijski realizam djeluje kao postkolonijalni diskurs i zbog čega je, kao takav, neodvojiv od povijesnih, političkih i kulturnih sadržaja. U radu su iznesena obilježja latinoameričkog magijskog realizma pri čemu se teorijske značajke potkrjepljuju primjerima iz romana Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza i Kraljevstvo ovoga svijeta Aleja Carpentiera, koji je opsežnije obrađen. Istraženo je kako se magijski realizam ostvario u ostalim svjetskim književnostima pa je azijska inačica magijskoga realizma tumačena na romanu Djeca ponoći Salmana Rushdieja, sjevernoamerička na romanu Solomonova pjesma autorice Toni Morrison, a afrička na romanu The Famished Road autora Bena Okrija. Elementi magijskoga realizma u hrvatskoj književnosti pronađeni su u romanima Črna mati zemla Kristiana Novaka te Osmi povjerenik Renata Baretića. U tom dijelu rada polemizira se o tome možemo li u govoriti o magijskom realizmu u okvirima suvremene hrvatske književnosti. Romani su postavljeni u komparacijski odnos te se, sukladno tome, iznose sličnosti i razlike u ostvarenjima magijskoga realizma na različitim područjima.