Devetnaesto stoljeće obilježeno je velikim promjenama na političkom, ekonomskom, društvenom te kulturno-umjetničkom planu. Između višeg, plemićkog, društvenog sloja i onog nižeg, seljaštva, nastaje novi sloj – buržoazija. Ovaj srednji sloj ne karakterizira naslijeđeno bogatstvo i plemenitaške manire, već stečen kapital i nove navike koje su posljedica novonastalog društveno-ekonomskog plana potaknutog industrijskom revolucijom. U te nove navike ubraja se i podupiranje jedne vrste umjetnosti - slikarstva - koje je po svojim karakteristikama najbolje odgovaralo ovom srednjem društvenom sloju. Bilo je to slikarstvo akademizma. Slikarstvo koje se razvijalo na akademijama već gotovo tri stoljeća unatrag pa kojeg, stoga, karakterizira snažno njegovanje tradicije, očitovano u: oslanjanju na klasičnu antičku umjetnost u odabiru tema, načinu komponiranja, prikazivanju figura, ambijenta i akcesorija sa visokim stupnjem idealizacije te precizna tehnika u obradi detalja, kao i u postizanju savršeno uglačanih površina slika. Cilj je s jedne strane bio prikaz ideala ljepote koji će izraziti, doduše nepostojeću, veličanstvenost buržoaskog društva, a s druge prikazivanje svakodnevnog života poput fotografskih zabilješki ili pak propagandne poruke u prikazivanju povijesnih trenutaka jedne nacije. Ovdje će biti riječi o slikarstvu akademizma druge polovine 19. stoljeća, njegovoj posljednjoj fazi, koje je egzistiralo u okruženju brojnih previranja, a koja će u kasnijim proučavanjima tog razdoblja uzrokovati njegovu marginalizaciju i zanemarivanje. Bile su to pojave impresionizma te slikarstva Paula Cézannea i Vincenta van Gogha. Uporedo s tim pojavama, u tom je razdoblju i dalje bilo snažno djelovanje akademija diljem Europe. Stoga su ovdje izdvojena tri velika centra: Pariz - kao najveće središte slikarstva akademizma druge polovine 19. stoljeća - sa Ėcole des Beaux-Arts te uz nju nezaobilazna izložbena manifestacija Salona, zatim London sa Royal Academy te München i Akademija likovnih umjetnosti. U ovom je radu dan i osvrt na slikarstvo akademizma u Hrvatskoj. Povijesne okolnosti uzrokovale su stagniranje razvoja umjetnosti u Hrvatskoj te se veća ostvarenja pronalaze u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, u okviru kulturno-umjetničkog programa obnavljanja i utemeljenja Ise Kršnjavog u kojem sudjeluju, među ostalima, Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović i Bela Čikoš-Sesija.