U ovom je radu naglasak na preokretu u umjetnosti koji započinje 1960-ih godina i opisuje njezin razvoj sve do osamdesetih godina 20. stoljeća. Pokušava se objasniti promjena koja je neodvojiva od konteksta vremena u kojem umjetnost nastaje te predstavlja rezultat brojnih društvenih, političkih, kulturnih zbivanja u tom periodu. U radu se prezentiraju događanja u svijetu, a kao glavna točka ističe se kulminacija zbivanja 1968. godine u obliku globalnih studentskih pobuna. Iako se u osnovi one razlikuju u svojim traženjima i konačnim ciljevima, pokazuju ujedinjavanje omladine u jedinstvenom obliku protesta, koji nije zaobišao ni naše prostore. Zbog toga se kroz rad dalje uvodi u povijesni kontekst vremena 60-ih godina kako bi se lakše objasnila eskalacija događaja s kraja tog desetljeća. Nadalje, naglašava se kako je taj period činio točku preokreta pojavom brojnih novih supkultura ili kontrakultura koje su uslijed otvaranja granica prema svijetu, u sustavnoj globalizaciji i širenju masovnih medija pronalazile istomišljenike u svim krajevima svijeta. Umjetnost nije ostala izuzeta iz tih promjena, već upravo suprotno, ona je postala jedan od nositelja novih kretanja. U uvodnom dijelu objašnjavam pojam anarhizma te njegovu refleksiju u umjetnosti. Kao početnu točku analize fenomena izdvajam primjer povijesne avangarde s posebnim naglaskom na pojavi dadaističkog pokreta, koji je svojom ideologijom, postupcima i inovacijama u umjetničkoj praksi bitno utjecao na produkciju 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća. U radu se potom prelazi na konkretnu razradu novih pojava u umjetnosti, s fokusom na prostor nekadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Izdvaja se nova mlada generacija umjetnika koja vrši radikalan zaokret u svojoj produkciji, napuštajući stavove akademizma i mainstream umjetnosti. Oni napuštaju ideju umjetničkog objekta kao glavnog rezultata umjetničkog rada te započinju propagirati umjetnost kao proces ili događaj koji nema za rezultat fizički predmet, već ističe važnost angažiranja umjetnika kao osnovnog subjekta svog rada, što se u diplomskom radu analizira pojavom happeninga te kasnije na primjerima umjetnosti performansa Tomislava Gotovca, Vlaste Delimar i Sanje Iveković. U tom periodu sve se više isticao angažman umjetnika, ali i sam koncept umjetničkog djela. Fizička materija djela, ono što ga čini trajnim i podložnim kritici estetskog i formalnog značaja, započet će sve više padati u drugi plan, a ideja i koncept postat će središtem rada brojnih mladih umjetnika. Stoga se u radu izdvaja zagrebačka scena potkraj 60-ih i 70-ih godina koja bilježi pojavu nove post-objektne, konceptualne umjetnosti u okvirima nove umjetničke prakse. Fokus je na RZU Podroom u okviru kojeg se izdvajaju pojedini umjetnici zagrebačkog kruga te se analizira njihov rad s obzirom na problematiku kojom se bave. Ovaj diplomski rad analizom i sumiranjem prikazuje djelovanje umjetnika koji su napustili visoko modernističke struje u vlastitoj sredini te prihvatili nove „radikalne“ metode u umjetnosti, više ili manje anarhičnih svojstava, a reakcija su na razne oblike represije koja ih je snašla u tom vremenu.