Turska kuća građevina je koja se nalazi na području grada Rijeke, a svoje ime dobiva zbog dekoracije koja ju izdvaja iz okoline i funkcije koju je obnašala. Kuća je bila u funkciji turskog i grčkog konzulata. Ime dobiva nakon obnove i nadogradnje Palače Bartolich, koju 1906. godine izvodi arhitekt Carlo Conighi. Stilom gradnje i dekoracijom pripada neomaurskom stilu koji se upotrebljava u vrijeme historicizma na područjima koja su pripadala Austro-Ugarskoj. Neomaurski stil odlikuje preuzimanje elemenata iz razdoblja maurske Španjolske i uklapanje u novi kontekst i nove načine izvedbe. Neke od karakteristika su pročelja obojana horizontalnim crvenim i žutim trakama, korištenje motiva zvijezde, sedlasti i potkovasti lukovi, bifore, ornamentalna oslikana ili reljefna dekoracija i drugo. Fasada je prožeta natpisima ispisanim na arapskom pismu te muškim i ženskim figurama secesijske izvedbe. Svi su natpisi u duhu vjere i vlasnika kuće, Nikolaia Nicolaki Effendi de Nicolaidesa. Sveukupno je ikonografski program vrlo interesantna pojava i pruža više pravaca za interpretaciju. Oslik Turske kuće sklon je ubrzanom propadanju iz razloga što se nalazi na eksterijeru. Restaurirana je bila 1997. godine te je danas oslik raspoznatljiv upravo zahvaljujući obnovi. Analogni primjeri Turskoj kući brojni su, a u ovome radu su izdvojene gradske vijećnice u Novi Gradu, Brčkom i Sarajevu te škola, odnosno gimnazija, u Mostaru. Svaka od predstavljenih građevina posebna je i interesantna na svoj način, a gledajući ju usporedno s Turskom kućom u Rijeci imaju dodirne točke i zajedničke karakteristike, ali i različitosti. Takvom usporedbom uočava se da su određeni detalji kružili među majstorima i bili korišteni na više različitih mjesta, ali prilagođeni kontekstu. Cilj rada je prikazati važnost riječke građevine i otvoriti put novim raspravama o prihvaćanju i suživotu s ovakvom manifestacijom kulture koja nije bila u tolikoj mjeri prisutna do izgradnje ovoga zdanja, a nakon izgradnje je postala prihvaćena kao sastavni dio riječkog pejzaža.