Sažetak | Hrvatska umjetnost 19. stoljeća slika je rađanja moderne kulturne svijesti u Hrvata. Ono što zasigurno karakterizira umjetnost 19. stoljeća jest okrenutost prema prošlosti, iako upravo u 19. stoljeću dolazi do snažnog napretka industrije, tehnike, prirodnih i humanističkih znanosti. Posebnu ulogu u umjetnosti 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća imale su žene. Razlog zašto ima tako malo aktivnih žena umjetnica kroz povijest nije u tome što žene imaju manje talenta, niti u tome što su namjerno zapostavljane u povijesti umjetnosti, već stoga što su im davane drugačije uloge, te nije poticano njihovo likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću. Žene koje su imale sklonosti prema likovno-umjetničkom izrazu u 19. stoljeću susretale su se s brojnim preprekama proizašlim iz patrijarhalnih predrasuda i zakona koji su znatno ograničavali mogućnosti njihova obrazovanja, odlučivanja, javnog nastupa i angažmana. Upravo je ta povijesna asimetrija, odnosno društvena, ekonomska i subjektivna razlika između žena i muškarca određivala što i kako će žene slikati. Žene koje su se bavile umjetnošću često su svoja djela ostavljala nepotpisanima, glavni razlog tome što su se bojale potpisati svoje radove jer je školovanje žena bilo dugo vremena zabranjeno. Osim slikarstva bavile su se izradom uporabnih predmeta od kojih je vrlo mali broj sačuvan, a rijetko i u dobrom stanju. Situacija u Hrvatskoj nije niti malo drugačija od one u ostatku Europe. Vrlo je malo žena koje su se u tom periodu bavile umjetnošću te koje su svojim radovima dosegle vrhunske rezultate. Promjene nabolje kreću osnivanjem ženskih udruženja, na primjer Kluba likovnih umjetnica. Neke od članica Kluba likovnih umjetnosti i rijetkih priznatih umjetnica su Slava Raškaj, Cata Dujšin-Ribar, Anka Krizmanić te Nasta Rojc. Bitni doprinos u promoviranju slikarica rođenih u 19. stoljeću danas predstavlja zbirka “Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću” u posjedu Muzeja grada Zagreba koja sadrži slikarska ostvarenja trideset i tri autorice, ukupno 1045 umjetnina. |