Višestoljetni jezični dodir između hrvatskog i mađarskog jezika rezultirao je velikim brojem posuđenica u hrvatskome jeziku, nešto više u supstandardu nego u standardnome jeziku. U ovome radu se govori najprije o jezičnome posuđivanju općenito, o pojmu jezičnoga posuđivanja te o razlozima zbog kojih dolazi do te jezične pojave, a detaljnije se govori o hungarizmima, odnosno posuđenicama iz mađarskoga jezika. Prvi dio rada je posvećen teoriji, točnije govori se o jezicima u kontaktu te se hrvatski jezik stavlja u odnos s mađarskim jezikom, a nezaobilazno je pritom spomenuti i društveno-povijesni kontekst. U središnjem dijelu daje se kratak pregled obilježja kajkavskoga narječja (povijest proučavanja te klasifikacije kajkavskoga narječja), a potom se spominju karakteristike međimurskog dijalekta prema značajkama koje je izdvojio Đ. Blažeka (grananje međimurskog dijalekta, fonološke i morfološke značajke te podjela na skupine/podskupine)10. Također, daje se pregled fonoloških i morfoloških značajki govora Domašinca, a važno je spomenuti i značajke govora Goričana iz čijeg su govora preuzeti hungarizmi za potrebe provedenoga istraživanja. Nadalje, na primjerima hungarizama koji su izdvojeni prikazuju se i adaptacijske tendencije tih posuđenica i to na fonološkoj, morfološkoj, ortografskoj i semantičkoj razini. Posljednji dio rada odnosi se na rezultate terenskog istraživanja koje je provela autorica ovoga rada. Rad povezuje dvije lingvističke sfere, lingvistiku jezičnih dodira i dijalektologiju.