U ovom radu bit će predstavljena funeralna ostvarenja talijanskog kipara Antonija Canove (Possagno, 1757. – Venecija, 1822.). Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće kipar je uživao veliki ugled. Njegova fama počivala je na nevjerojatnoj lakoći klesanja i ponovnog oživljavanja antičke umjetnosti. Canovin genij prepoznala je čitava Europa te je kipar radio za najuglednije naručitelje i dvorove. Srž njegove inovativnosti bila je povratak klasičnoj grčkoj i rimskoj umjetnosti koja dolazi kao smirujuće osvježenje nakon gotovo stoljeća i pol post-berninijevskog ukusa u Rimu, ali i šire. Funeralni spomenici koji čine znatan dio njegova opusa obilježeni su duhom antike, kao i interpretacijom religioznih motiva kroz prizmu klasične umjetnosti. Canovini su nadgrobni spomenici ispunjeni simbolikom kroz koje odjekuju vrednote nadahnute kršćanskim naukom, no one dolaze iz figura koje potječu iz antičke grčke kulture. Osuvremenjenje klasične umjetnosti najveći je Canovin doprinos u stilskoj eri neoklasicizma, a koje je ovaj majstor najpoznatiji predstavnik.