Ekspanzija Europe u drugoj polovici 19. stoljeća posljedica je mnogobrojnih promjena i napretka društva. Europske se sile sve više okreću kolonijama u potrazi za resursima, ali i za novim tržištem. No, osim prikupljanja dobara iz kolonija, kolonijalne sile istovremeno nastoje preuzeti i političku kontrolu na tim područjima. U ovome je razdoblju poraslo zanimanje za Afriku koja je do tada budila interes tek zbog trgovine, primarno robovima. No, nakon pokušaja da se u potpunosti suzbije trgovina robovima i nakon što su se pročuli dojmovi istraživača koji su putovali u unutrašnjost kontinenta, javilo se zanimanje za prodiranje sve dublje u kontinent u potrazi za bogatstvom. Sve to ne bi bilo moguće da u ovome razdoblju nije bilo novih tehnoloških i znanstvenih dostignuća. Vrhunac kolonizacije Afrike bila je Berlinska konferencija ili konferencija u Kongu (1884.-1885.) Na njoj nije pokrenuta tzv.utrka za Afriku, ali je svakako opravdala istu i dala tome procesu i jedan službeni okvir, a uz to je i dodatno pobudila zanimanje za Afriku. Kolonizacija Afrike obustavila je dotadašnji razvoj kontinenta te nametnula modernizacijske procese po uzoru na zapadne, a uz to postupno ograničila vlast lokalnih voĎa. Već nakon Prvog svjetskog rata kreće postupni proces dekolonizacije koji će svoj vrhunac dostići u razdoblju nakon Drugoga svjetskoga rata, ali će se konačno dovršiti tek devedesetih slomom apartheida.