Znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem različitih znakovnih sustava koji nas okružuju pa time i znakova u književnome tekstu naziva se semiotika. Povijest semiotike 20. st. još nije u potpunosti napisana. Neki od predstavnika jesu: N. Goodman, C. S. Pierce, W. Moris, S. Freud, F. de Saussure, R. Jakobson, J. M. Lotman, U. Eco, J. Derrida i mnogi drugi. Na samom početku semiotičke analize nekoga književnoga djela prvo je potrebno odrediti opću strukturu narativnoga teksta, a kako bismo ju mogli odrediti potrebno je označiti zajedničku temu. Ona se određuje na način da se u određenom romanu koji se interpretira pronađe zajednička tema, a ona se određuje na način da se uzmu u obzir krajnje točke toga romana. Kategorija narativne figure omogućuje da se teme ili tematske jedinice rasporede po vrstama tj. semantičkoj razini kojoj pripadaju. Tri su vrste narativnih figura: psihemska, sociemska i ontemska. Priču je moguće proučavati putem funkcija osoba tj. radnje neke osobe koja je definirana sa stajališta važnosti u razvoju fabule. Uloge se mogu svesti na tri osnovna elementa: pošiljalac-objekt-primalac te pomagač-subjekt-protivnik. Propp govori kako postoje stalne i nepromjenjive veličine u književnim djelima, u ovom slučaju bajkama. Mijenjaju se nazivi, pa s njima i karakteri likova, ali se ne mijenjaju njihove radnje ili funkcije. Znakovi su jedan od prvih uvjeta društvenog života jest identifikacija pojedinca od grupe. Razlikujemo: znakove identiteta i znakove uljudnosti. Odijelo, hrana, geste, razdaljine i dr. su znakovi koji se u različitim razmjerima i na različite načine uklapaju u razne tipove društvenoga općenja. Takva općenja su mnogobrojna: obredi, slavlja, ceremonije, protokoli, kodovi uljudnosti, igre i sl. Možemo razlikovati četiri glavna tipa društvenih kodova: protokoli, obredi, mode i igre. Svaki znak je definiran svojim selektivnim ograničenjima odnosno skupom pravila koja ograničavaju njegove mogućnosti kombiniranja s drugim znakovima. Treba razlikovati ove vrste: diferencijalna klasifikacija, diferencijalna distribucija, diferencijalna anatomija, diferencijalna funkcionalnost, konvencionalna predodređenost, eksplicitno objašnjenje, redundancija gramatičkih oznaka