Suvremeno izvedbeno stvaralaštvo, kao i suvremena humanistička teorijska misao, fenomenu prostora ne pristupa isključivo kao prema pukom, unaprijed zadanom, neutralnom okviru, unutar kojeg se zbivaju određeni procesi, a pojedini entiteti naprosto nalaze svoje mjesto. Već mu se pristupa kao samostalnom organizacijskom principu, kao kompleksnom društvenom i umjetničkom procesu. Primjer iz izvedbenog stvaralaštva u kojem se ogleda takva specifična prostornost jest predstava Leica format, nastala u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, 2019. godine, prema istoimenom romanu Daše Drndić. Toj se predstavi u ovome radu pristupa iz aspekta prostornosti izvedbe utemeljenoj na strukturi dramatizacije epskog djela koje tematizira odnos grada, povijesti i pojedinca, a u kojemu specifični geografski prostor već služi kao središnji organizacijski princip. Za potrebe pisanja analize ovog izvedbenog djela iz aspekta prostornosti poseže se za analitičkim konceptima iz teorijskih refleksija na fenomen prostora Henrija Lefebvrea, Edwarda Soje i Hansa-Thisa Lehmanna, dok će teorijske refleksije bell hooks i Michela Foucaulta poslužiti za širi uvid i bolje razumijevanje problematike prostora i prostornosti. Važno je i napomenuti da je spomenuta promjena u istraživačkom pristupu prostoru i prostornosti dio tzv. prostornog obrata koji se dogodio unutar suvremene društvene humanistike. Tako se u ovome radu daje i osvrt na promjenu istraživačkog fokusa unutar humanističke teorijske misli, ali i bavi reperkusijama koje je takva promjena imala na izvedbene umjetnosti.