Razdoblje prve polovice 19. st. obilježeno je djelovanjem hrvatskih iliraca. Zalagali su se za buđenje nacionalne svijesti i formiranja zajedničkog jezika kao glavne odrednice svakoga naroda. Taj je period izrodio čitav niz uglednih imena koji su djelovali na političkom, ali i na književnom planu. Jedni od njih jesu Antun Nemčić i Matija Mažuranić. Ostali su zapaženi zbog uvođenja putopisa kao novog nefikcionalnog žanra u hrvatsku književnost. Njihovi putopisi pisani su potpuno drugačijim stilom, no to ne umanjuje njihovu vrijednost. Time su pokazali različite mogućnosti koje pruža putopis. Nemčić nas na svojem putovanju uglavnom upoznaje s talijanskim itinerarijem dok Mažuranić isključivo predstavlja bosanski krajolik. Njihovi su doprinosi tada bili od iznimnog značaja jer je broj putnika bio jako mali. Obojica su uvijek pokušavali pronaći nešto vlastitoga u stranim zemljama, želeći na takav način ublažiti osjećaj praznine i napuštenosti. Dean Duda ističe kako svaki putopis osim što služi kao dobar putnički vodič, služi i kao izvor u strukturiranju putničke svakodnevnice (Duda 1999: 9). Tako smo čitajući putopise postepeno otkrivali neke novosti iz privatnog života putopisaca. Te su nam pojedinosti pomogle da si pokušamo oblikovati Nemčićev i Mažuranićev karakter. Antun Nemčić je prije svega htio ostaviti dojam učenog i informiranog putopisca, za razliku od Matije Mažuranića koji se je pokazao kao avanturist vrlo živoga duha. Odlučili su da javno prodre u njihova privatna iskustva na dobrobit ondašnjeg čitatelja kako ne bi ostao zakinut s novim kulturnim, geografskim i dr. otkrićima. Pokazali su kako nije lako biti putopiscem, no valjalo se žrtvovati zbog novih stečenih iskustva i poznanstva.