Tršćanska kriza se otvorila 1945. godine kada su jugoslavenski vojnici nakratko zaposjeli Trst prije predaje grada savezničkim snagama. Pariškim mirovnim ugovorom sa Italijom iz 1947.g. je sporno granično područje između Italije i Jugoslavijeformirano u Slobodni Teritorij Trsta. Državom je trebao upravljati guverner koji nije državljanin Italije i Jugoslavije, ali dogovor nikada nije postignut pa je STT ostao podijeljen na 2 okupacijske zone razdijeljene Morganovom linijom. Zona A s centrom u Trstu je bila pod angloameričkom upravom, a Zona B sa središtem u Kopru je bila pod jugoslavenskom vlašću. Tijekom ljeta 1953.g., talijanski premijer Giuseppe Pella i maršal FNRJ Josip Broz Tito su izveli serije političkih skupova na kojima su iznijeli nesuglasne stavove o budućnosti STT-a i doveli diplomatske odnose svojih zemalja na nisku razinu. Dana 8. listopada 1953.g. SAD i Velika Britanija su najavili povlačenje svojih postrojbi iz Zone A i njeno prepuštanje talijanskoj administraciji. Tito je na taj potez odgovorio slanjem vojnika uz granicu i prijetio izbijanjem rata u slučaju ulaska talijanske vojske u Zonu A. Paralelno s međudržavnim tenzijama, u studenom 1953.g. Talijani su u Trstu napali savezničku vojsku i policiju. Nemiri su bili ugušeni, ali su pridonijeli popuštanju jugoslavenskog stajališta oko zauzimanja Trsta i ostatka Zone A. Za vrijeme prosinca 1953.g. došlo je do smanjenja napetosti i povlačenja mobiliziranih divizija sa graničnih područja u matične vojarne, a politici detanta je pomogao novi talijanski premijer Mario Scelba. Odnosi obiju strana su se normalizirali te su kreirani uvjeti za pregovore u Londonu. Oni su 5. listopada 1954.g. rezultirali Memorandumom o suglasnosti koji je danas na snazi između Republike Hrvatske i Republike Italije. Njime je STT prestao postojati, a njegov teritorij je podijeljen između 2 zemlje. Ugrubo gledano, Italija je anektirala većinski prostor Zone A, a Jugoslavija Zone B koji se danas nalazi u sklopu samostalnih država Slovenije i Hrvatske.