Revolucionarna previranja koja su zahvatila bliskoistočnu regiju krajem 2010. i početkom 2011. godine započela su u Tunisu, a prelila su se na gotovo sve arapske zemlje navedene regije. Represivni državni aparat autokratskih režima koji je kršio osnovna ljudska prava, politička i ekonomska nejednakost te opća korupcija pokretački su elementi revolucije koja je mobilizirala stotine tisuća ljudi koji su zahtijevali odlazak autoritarnih vladara te uspostavu slobodnih država prema demokratskim načelima. Unatoč racionalnim zahtjevima stanovništva, krajnji cilj revolucije, onaj o uspostavi slobodne države na demokratskim načelima, vidljiv je jedino u Tunisu u kojemu su opozicijske strane uspjele pronaći politički konsenzus te započeti izgradnju novog političkog sustava koji će rezultirati uspješnom demokratskom tranzicijom. U Libiji su revolucionarne snage, uz međunarodnu pomoć predvođenom SAD-om, uspješno srušile Gadafijev režim, međutim nisu uspjele sprovesti mirnu tranziciju vlasti. Libija je utonula u razdoblje političke nestabilnosti u kojoj vlast drže lokalne naoružane milicije koje su državu uvukle u građanski rat odnosno unutarnje konflikte koji traju još i danas. Prosvjedi stanovništva u Siriji nisu rezultirali niti rušenjem Asadovog režima niti političkom reformom koja bi dovela do većih sloboda i manje koruptivnosti državnog sustava, već su započeli krvavi građanski rat koji traje gotovo cijelo desetljeće i koji je izazvao ogromnu humanitarnu krizu u kojoj su najviše pogođeni žene i djeca. Stanje u regiji dodatno je pogoršala i pojava radikalnih islamističkih grupacija koje su na području iračkog i sirijskog teritorija uspostavile Islamsku državu koja zajedno s unutarnjim konfliktima okolnih država predstavlja prijetnju političkoj stabilnosti cijele regije.