Jedan od najpoznatijih hrvatskih slikara, Vlaho Bukovac, neizostavna je ličnost povijesti umjetnosti na našim prostorima. Smatra se utemeljiteljem i glavnim predstavnikom modernog hrvatskog slikarstva. Već s jedanaest godina hrabro se uputio u nepoznati svijet. Školovao se u Parizu u klasi francuskog umjetnika Alexandra Cabanela. Njegovo stvaralaštvo možemo podijeliti u više faza, no nama je najznačajnija ona zagrebačka o kojoj ću pisati u ovome radu. Došavši u Zagreb, postao je glavna „persona“ svih umjetničkih događanja. Inovacije koje je donio sa sobom posebno se odnose na impresionističke ideje, plenerizam i svijetli kolorit. Pod njegovim su vodstvom hrvatski umjetnici izlagali na velikoj Milenijskoj izložbi u Budimpešti, gdje su se istaknuli u odnosu na ostatak Austro-Ugarske Monarhije. Zbog snalažljivosti, ali i ugleda koji je uživao, Bukovac je uspio isposlovati premještanje metalne konstrukcije paviljona iz Budimpešte u Zagreb kako bi od nje bio stvoren Umjetnički paviljon. U Zagreb je privukao mnoge mlade hrvatske umjetnike koji su se školovali u inozemstvu te je vrlo brzo oko sebe stvorio skupinu učenika. To su bili poznati umjetnici Bela Čikoš Sesija, Ivan Tišov, Rudolf Valdec, Oton Iveković, Robert Frangeš Mihanović i Robert Auer, koji su činili Bukovčevu „zagrebačku šarenu školu“. S tim je umjetnicima posjetio više izložbi te organizirao veliku izložbu pod nazivom Hrvatski salon prilikom otvorenja novog Paviljona. U njegovom bogatom opusu od oko 1200 slika najviše se ističu velike kompozicije i portreti. Najpoznatiji od njih su Gundulićev san, Dubravka, Živio kralj, Zastor za HNK, a od portreta oni obitelji Vranyczany i posebno važnih osoba toga vremena kao što su Izidor Kršnjavi, ban Khuen Hedervary, biskup Strossmayer i drugi.