Književnost je kao ljudska djelatnost neminovno vezana uz društvo, unatoč nekim težnjama, tako onim larpurlartističkim, o umjetnosti poradi umjetnosti, o njezinoj samodovoljnosti. Sukob na književnoj ljevici na jugoslavenskim prostorima u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća u svom temelju propituje ulogu književnosti u društvu, ali i njezine estetske zakonitosti. S jedne su se strane našli Krleža i njegovi suradnici kao zagovornici nužnosti poštivanja estetskih zakonitosti književnosti unatoč njezinoj društvenoj funkciji, onoj podupiranja lijevih revolucionarnih težnji. S druge su strane pak stajali zagovornici tendencioznosti književnosti, koji su u prvi plan stavljali njezinu društvenu funkciju, ostavljajući pod upitnikom poštivanje njezinih estetskih zakonitosti. Temeljna preokupacija rada književni su časopisi kao poprište sukoba na književnoj ljevici. Prije je ipak potrebno odgovoriti na temeljna pitanja o samome sukobu – tko su sudionici sukoba, oko čega se spore i u kojim etapama se sukob odvija. U poglavlju posvećenom časopisima detaljnije su predstavljeni oni iz kojih su preuzete polemike kojima se nastojao detaljnije ocrtati sukob u prvim dvjema njegovim etapama, u kojima su polemike o književnosti najintenzivnije. Suprotstavljeni su stavovi u Krležinom Danasu i Pečatu s onima iz Književnika i Umetnosti i kritike. Cilj je analize polemika u književnim časopisima, i čitavoga rada, bio potaknuti čitatelja na promišljanje o ulozi književnosti u društvu, ali i o tribinama, nekadašnjim i današnjim, s kojih se o toj ulozi govori ili ne govori. U srži toga promišljanja pak je vazda isto pitanje – zašto, a nemoguće je onda ne postaviti i pitanje kako, stvarati.