U srednjem vijeku krunidbe vladara i njihova ustoličenja igrala su veliku važnost. To nije bila samo manifestacija duhovnosti, gdje se na kralja pomazanjem spušta sila Duha Svetoga, nego su ceremonije služile i da se pokaže kraljeva politička moć. Same ceremonije su dinamične i prilagođavaju se vremenu i prostoru, kao i osobe koje sudjeluju u istima. Najvažniji dijelovi obreda u kojima se opisuje podrobno svaki postupak nalaze se u pravilnicima (ordo) koji su za svaku zemlju drugačiji i tijek ceremonije kod svake zemlje stavlja važnost na određene segmente. Primjerice, u Francuskoj obred pomazanja predstavlja naročito značenje jer se njime iskazuje kontinuitet francuske državnosti i kršćanske vjere, u Engleskoj je to zakletva tria praecepta itd. Rad se bavi sličnostima i razlikama među krunidbama europskih vladara kroz primjere krunidbe kraljeva otonske dinastije, ugarskih kraljeva, kraljeva Francuske, Engleske u predtudorsko vrijeme, kao i odmak od tradicionalnih perspektiva krunidbom Elizabete I. Na kraju rad daje osvrt na distinkciju između papinske i kraljevske ceremonije ustoličenja, opisujući glavnu papinsku regaliju, tijaru ili triregnum.