Prepiska Leibniz - Clarke bitno je djelo za razumijevanje Leibnizovih, Clarkeovih i Newtonovih stajališta o metafizici, fizici i teologiji. Leibniz i Clarke su kroz pisma objašnjavali zbog čega se ne slažu sa teorijama svojih suparnika i opravdavali svoja stajališta kroz odgovore na kritike upućene njihovim teorijama. Kroz prepisku je Clarke opravdavao razmišljanja koja je dijelio sa svojim učiteljem Newtonom od kojih su mnoga proizašla iz Newtonovih ranijih djela kao što su Matematički principi prirodne filozofije (pogotovo Scholium). Clarke je izložio mnoge argumente u korist apsolutne teorije prostora i vremena, opravdavao je Newtonov stav da se Bog ponekad miješa u rad svijeta kako bi obnovio sile koje u njemu djeluju. Objašnjavao je zašto vjeruje da su prostor i vrijeme Božji atributi. Priznao je da se slaže sa Leibnizovim principom dovoljnog razloga i objasnio zašto smatra da je dovoljan razlog u nekim slučajevima volja jer u suprotnom negiramo postojanje slobodne volje. Nadalje, analizirao je primjer u kojem Bog donosi odluku u indiferentnoj situaciji. Pokazao je zašto nepostojanje atoma vodi do nepostojanja materije. Objasnio je što Newton misli kada kaže da je prostor Božji senzorij te da Bog zamjećuje stvari koje je stvorio time što je sveprisutan kako u njima, tako i u čitavom prostoru u kojem se one nalaze. Leibniz je kritizirao stav da se Bog mora miješati u rad svijeta opravdavajući to stajalište principom dovoljnog razloga i prestabiliranom harmonijom. Nadalje, principom plenuma objasnio je zbog čega ne vjeruje u apsolutnu teoriju prostora i vremena i zašto mu se postojanje konačnog, nedjeljivog komada materije kao što je atom čini nerazložnim. Princip dovoljnog razloga ilustrirao je primjerom Arhimedove vage te je na optužbe o determinizmu i usudu odgovorio moralnom nužnošću kojom se Bog vodi i koja je u suprotnosti s apsolutnom za koju ga se optužuje. Objasnio je princip identiteta nerazlučivih kojim je dokazao da Bog ne bira u indiferentnim situacijama jer iste ne stvara. Istim principom objasnio je zašto ne vjeruje u postojanje atoma. U prilog nepostojanju atoma dodao je i princip plenuma. Nadalje, iznio je argumente u prilog svom stavu da bi Božje uplitanje u rad svijeta bilo trajno čudo te je tvrdio da gravitaciju smatra trajnim čudom. Objasnio je da smatra da Bog zamjećuje stvari jer je u njih usadio plan koji je isti za svaku stvar koju je stvorio. Kritizirao je stajalište da je prostor Božji senzorij jer takvo razmišljanje, kaže, čini Boga dušom svijeta.