| Sažetak | U doktorskom radu „Misao Johna Maynarda Keynesa u kontekstu britanske filozofske tradicije“ dokazuje se hipoteza da je na Keynesov intervencionistički obrat, kejnezijansku revoluciju 30-ih godina prošlog stoljeća, u metodološkom smislu utjecala filozofija običnog jezika Ludwiga Wittgensteina. Dok se Wittgenstein u to vrijeme odmiče od stavova iz Tractatusa, te formira novi filozofski pravac filozofije običnog jezika, jezičnih igara, obiteljskih sličnosti i slijeđenja pravila, Keynes na polju ekonomije napušta postavke klasične i neoklasične paradigme i formira vlastitu ekonomsku doktrinu koju karakterizira naglasak na agregatnoj potražnji umjesto ponudi, na potrošnji umjesto štednji, te na prirodi odlučivanja pojedinaca koji se više ne promatraju toliko kao posve racionalni agenti, savršeni homo oeconomicusi, već kao ljudi koji odlučuju u uvjetima ograničenog pristupa informacijama, u uvjetima neizvjesnosti, skloni pritom da ih preuzmu animal spiritsi (životne sile, životinjski nagoni) ili da se pak povedu za konvencijama, uprosječenim stavovima i mišljenjem gomile. Prati se razvoj Keynesove ekonomske misli i metode od njegovog djela Rasprava o vjerojatnosti iz 1921. prema Općoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca iz 1936. Pokušavaju se pronaći višestruke poveznice Keynesove misli i britanske filozofske tradicije empirizma, posebice Humea, Lockea i Reida, da bi se nakon toga analizirala Keynesova uronjenost u dominantne struje tog vremena na njegovom matičnom sveučilištu Cambridge, gdje su raspravljali i svoje stavove razmjenjivali analitički filozofi, ekonomisti, logičari... Brojni izvori govore u prilog njihovom međusobnom prožimanju i utjecaju, koji se očitovao u specifičnoj filozofiji ekonomije tog vremena, aktualnoj i danas. Keynes se nastoji prikazati kao ekonomist zdravog razuma i običnog jezika, a njegove se temeljne postavke pokušavaju tumačiti i interpretirati u specifičnom filozofskom ključu. Tradicija zdravorazumskog pristupa prati se i kroz filozofiju G. E. Moorea, te Antonia Gramscija (u marksističkom ključu), ali se krećemo i unazad, u historijsku genezu tog pojma, koji se dovodi u vezu s phronesisom, razboritošću, praktičnim znanjem, te pragmom, koja je temeljna odrednica i Keynesovog i kasno Wittgensteinovskog pristupa koje karakterizira kontekstualizam, situacionizam, ali prije svega pragmatizam koji omogućava funkcioniranje u svakodnevnim jezičnim/životnim situacijama. Svakodnevna praksa, govor, djelovanje, dokida svaki skepticizam u području mišljenja, te koristi sve alate koje može: ona s jedne strane izranja iz postojećih znanja, konvencija, pravila i mišljenja, a s druge sposobna je stvoriti nove uvide, nova pravila, slijedeći zdrav razum i jednu fleksibilniju logiku, određenu neodređenošću i nepreciznošću običnog jezika. Jezik se promatra kao mjesto susreta, sukoba i kompromisa, ali i kao medij mirenja, suradnje i simpatije. Odlučivanje se vrši u uvjetima sličnosti, ali i razlika običnih jezičnih i životnih situacija. U radu se razmatra i utjecaj Adama Smitha, te Bernarda de Mandevillea, na ekonomsku teoriju J. M. Keynesa, a naravno zahvaća se i njegov odnos prema neoklasičnoj ekonomskoj misli i njenim predstavnicima, koje Keynes mahom kritizira, te na toj kritici gradi vlastitu paradigmu. Rad je podijeljen na šest poglavlja: uvod, tri glavna poglavlja, zaključak i literaturu, a glavni cilj rada je otvoriti i na originalan način tumačiti specifično polje filozofije ekonomije koje se kroz svrevremensko djelo Keynesa i Wittgensteina formira na osi financije – filozofija jezika, makroekonomska teorija – spoznajna teorija. |
| Sažetak (engleski) | The topic of this dissertation is to defend a thesis that Ludwig Wittgenstein’s philosophy influenced the development of John Maynard Keyes's economic theory. In the 1930s, Wittgenstein moves away from the concept of language as representation given in Tractatus Logico-Philosophicus toward the complex notions of ordinary language, language games, family resemblances, and rule-following. Simultaneously, Keynes reshapes and rekindles the field of economy, abandoning concepts of classic and neoclassical paradigms. Instead, Keynes proposes an economic theory based on aggregate demand and consumption instead of supply and savings. In his theory, Keynes replaces the rational agent considered an ideal homo oeconomicus capable of making a rational decision with an agent whose decisions are made in the context of being devoid of complete access to information. Keynes’ economic agent decides in uncertain circumstances and is susceptible to irrational drives and instincts, which Keynes terms as animal spirit. This acting and thinking driven by irrationality are regulated by conventions and adopted attitudes stemming from common sense. The wisdom of the crowd is taken as a constraint of provisional actions. The argumentation elaborates on the shift in Keynes’ thinking from The Treatise on Probability (1921) to the General Theory of Employment, Interest, and Money (1936). There are multifarious links between Keynes and empiricist philosophy, especially from Locke, Hume, and Reid. Moreover, Keynes rethinking of economic theory is entangled with the actual intellectual context of trends in the philosophy of language and mind of the 1930s. We follow the genesis of common sense from its beginnings in Aristotle’s philosophy to its Marxist version elaborated by Antonio Gramsci, which was contemporary with Keynes and Wittgenstein’s effort to understand human beings as economic and linguistic subjects. In the everyday praxis, skepticism is blocked by the urge to act. Human action and thought emerge from existing knowledge, conventions, and rules. Although it relies on common sense, this subject simultaneously established in Keynes’ economics and Wittgenstein’s philosophy creates new insights and meanings. Describing this subject requires a more flexible logic, comprising uncertainty and indeterminacy inherent in decision-making and speaking. |
