Knjiga se bavi životnim putovima četvorice riječkih intelektualca i domoljuba koji pripadaju nedovoljno poznatom riječkom hrvatskom kulturnom krugu. Faustin Suppé (1813.-1868.), riječki odvjetnik, političar i istaknuti hrvatski domorodac, tipičan je predstavnik riječke hrvatske inteligencije. Njegova pojava pruža dokaz da Rijeka sredinom devetnaestoga stoljeća nije bila nacionalno neopredijeljen i otuđen grad. U svoje vrijeme Suppé se dopisivao s Ivanom Kukuljevićem, Franom Kurelcem, Dragojlom Kušlanom, Matijom Mrazovićem i Ivanom Mažuranićem. Njegova pisma danas predstavljaju prvorazredna svjedočanstva o riječkim prilikama uoči i nakon Bachova apsolutizma, te o borbama autohtone hrvatske inteligencije protiv sve prisutnijeg mađaronskog pokreta u gradu. Bakranin Avelin Ćepulić (1820.-1869.), dobar dio svoga života provodi kao sudski službenik u Rijeci. Taj znameniti hrvatski sudac, domoljub i političar prethodio je svome vremenu nedogmatičnim shvaćanjem politike, širinom vidokruga, dubokom političkom naobrazbom europskih mjerila, trezvenošću i točnošću prosuđivanja političkih pojava i njihovih vrednota. Isticao se kao vrstan poliglot, darovit novinar i odličan govornik. Bio je vrlo aktivan član Narodne Čitaonice Riečke, te neko vrijeme redoviti riječki dopisnik Gajevih Narodnih novina. Erazmo pl. Barčić (1830.-1913.) potomak je stare patricijske obitelji. Školovao se na riječkoj gimnaziji i Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. Objavio je nekoliko političkih brošura. Najpoznatije mu je djelo: La voce d´un patriotta (Rijeka, 1860.). Dugi niz godina istaknuti je hrvatski rodoljub i vođa Stranke prava u Primorju. Marijan Derenčin (1836.-1908.) svakako je jedna od najsvestranijih i najmarkantnijih figura koje je Rijeka dala hrvatskoj politici i kulturi. Nije bio samo odličan govornik i parlamentarac nego se proslavio i kao najbolji hrvatski kriminalist svoga doba, zakonodavac i znanstvenik juridičkog područja. U Rijeci je službovao kao županijski podbilježnik, javni bilježnik i odvjetnik. Izdavao je stručni list Pravnik. Godine 1876. preselio se u Zagreb gdje ostaje do kraja života. Bio je urednikom zagrebačkog Pravosudja, predsjednik Pravničkog društva, član JAZU, animator glumišnog života, kazališni intendant i borac za podignuće nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1895.), izdavač i urednik humoristično-satiričnih listova (Muha, Satir), plodan novinar, feljtonist i spisatelj (komedije Ladanjska opozicija, Tri braka, Primadona). Svoje beletrističke radove potpisivao je pod pseudonimom Milivoj Primorac.