U radu se analizira hrvatska ruralna novelistika između dvaju svjetskih ratova na temelju stvaralaštva Mihovila Pavleka Miškine, predstavnika književnosti seljaka, te stvaralaštva Slavka Kolara, predstavnika književnosti o selu. Istaknute su društveno-povijesne prilike hrvatskog seljaštva prve polovice 20. stoljeća, na kojim je temeljima izrastao u fenomen hrvatskog književnog ruralizma u razdoblju sintetičkog realizma. Nadalje su sa svim svojim narativnim obilježjima zasebno istaknuti odvojci koji se pojavljuju unutar ruralizma, a riječ je o književnosti seljaka i književnosti o selu. Shodno tome, izdvojeni su glavni predstavnici svakog odvojka s pripadajućim biografskim podacima i književnim radom. Nakon toga slijedi tematsko-motivska analiza ruralnih novela Mihovila Pavleka Miškine i Slavka Kolara, s naglaskom na socijalni i politički kontekst hrvatskog sela međuratnog razdoblja. Iako na posve drugačiji način prikazuju socijalni obespravljeni položaj hrvatskog seljaka, njihov socijalni prosvjed proizlazi dijelom i iz osobnog iskustva. Zaključuje se da nije važno na koji će se način izreći nezadovoljstvo postojećim stanjem u društvu, važna je namjera za promjenom.