Žena je u povijesti definirana u odnosu prema muškarcu, smatrajući se uvijek onim drugim, uz negativan prizvuk. Sredinom 20. stoljeća javila se misao da muškarac i žena jesu biološki definirane kategorije, ali da je njihovi rod, kao društvena kategorija, uvjetovan sredinom i kontekstom. S obzirom na to da su rodne uloge promjenjive ovisno o kontekstu, identitet koji je povezan s njima također je ovisan o kontekstu. Čovjek posjeduje bezbroj identiteta koji se konstantno iznova dekonstruiraju i konstruiraju. U konstrukciji identiteta važnu ulogu ima tijelo. Tijelo je proizvod raznih diskurzivnih praksi koje na njega pokušavaju upisati razlike na kojima se temelje. Uz tijelo vežemo osjete, ugodne i neugodne, a neugodni osjeti često dovode do traumatičnih iskustava koja su uzrok traumama. Budući da tijelo tvori čovjekov identitet, a ujedno je i izvor traume, svaka trauma nužno određuje čovjekov identitet. U tri romana Slavenke Drakulić tijelo je izvor traume i čimbenik tvorbe identiteta. U romanu Kao da me nema tijelo je izloženo ponavljajućoj traumi silovanja, u romanu Frida ili o boli tijelo je poprište mnoštva nesreća, operacija i propadanja, a u romanu Mramorna koža tijelo je poprište unutarnjih sukoba, borbe za pravo na vlastitu tjelesnost i stvoritelj odnosa majke i kćeri. Ova tri romana pokazuju nam kako traumatično iskustvo koje nudi tijelo definira čovjekov identitet.