| Sažetak | Glavni uzročnici revolucija 1848. godine u Francuskoj i Italiji bili su agrarni i ekonomski problemi popraćeni sve većim rastom nezaposlenosti i troškova života. Kako bi se žalili na vlast, u Francuskoj su organizirani banketi na kojima se često sastajala opozicija monarhiji. Najveći banket koji je trebao biti organiziran 22. veljače 1848. godine u Parizu otkazan je od strane vlade, čemu je uslijedio sastanak grupa studenata i radnika koji su započeli pobunu na ulicama Pariza. Početak ove revolucije bio je uspješan te je 24. veljače 1848. godine kralj Luj Filip abdicirao. Proglašena je Druga Republika, ali se financijska situacija nije poboljšala nakon njenog uvođenja. Započeti su novi neredi te je došlo i do zauzimanja skupštine 15. svibnja 1848. godine. Započet je i građanski rat, zvan Lipanjski dani, koji je trajao od 23. do 26. lipnja 1848. godine, ali je krvavo ugušen. Uveden je novi ustav 4. studenog 1848. godine te je predsjednik republike postao Luj Napoleon Bonaparte. On nije uspio osvojiti još jedan mandat 1851. godine, pa je 2. prosinca izveo državni udar. Uveo je novi ustav u siječnju 1852. godine, a priznat je za cara u studenom 1852. godine pod imenom Napoleon III.
Cilj revolucije u Italiji bio je ujedinjenje svih talijanskih teritorija u jednu suverenu državu. Započela je 12. siječnja 1848. godine u Palermu kada je izbila pobuna. Početkom veljače iste godine, gotovo cijela Sicilija bila je pod kontrolom ustanika. U Milanu je započeo petodnevni ustanak 18. ožujka 1848. godine te su revolucionari nadjačali austrijsku vojsku od oko 14,000 ljudi. U isto vrijeme je trajao i ustanak u Veneciji te se tamo 22. ožujka austrijska vojska predala, nakon čega je uskrsnuta Mletačka Republika. Kada je Carlo Alberto, kralj Sardinije i Pijemonta, ušao u rat i započeo svoje ekspanzionističke planove, cijeli program revolucije se mijenja na gore. On predvodi vojsku protiv Austrije te 25. srpnja 1848. godine gubi važnu bitku kod Custoze. Uslijedilo je primirje 9. kolovoza 1848. godine te je Carlo izdao ostale zemlje suradnice kako bi sačuvao granice Pijemonta. U Rimu se 15. studenog 1848. godine dogodio atentat na ministra unutarnjih poslova Pellegrina Rossija, na što je papa Pio IX. reagirao bijegom iz Rima u Napulj i osuđivanjem revolucije. Carlo Alberto je prekinuo primirje s Austrijom 12. ožujka 1849. godine te je opet bio neuspješan u bitci kod Novare 23. ožujka 1849. godine. Istog dana je abdicirao i njegov sin je preuzeo vlast. Uskoro su Venecija i Rim jedini preostali da obrane revoluciju, ali je Napoleon III. poslao vojsku od 10,000 vojnika na Rim 25. travnja 1849. godine na zahtjev pape te je Rim pao 3. srpnja 1849. godine. Venecija se također nije uspjela obraniti nakon duge borbe te je pala 24. kolovoza 1849. godine. To je označilo kraj te revolucionarne faze u talijanskoj povijesti. |
